Pulska trilogija: razgovor s Elvirom Tominićem

February 27, 2017

 

Pula ima vlastitu suvremenu romanesknu trilogiju! Upravo je ovih dana Elvir Tominić (rođen 1973.) objavio treći roman iz svoje Pulske trilogije/Trilogije za Renatu. Riječ je o romanu Priča o Edipu koji je uslijedio nakon Kronike obožavanja (2013. ) te romana Crni pastuh (2016.). Tvrda naturalistička proza što vrvi teškim socijalnim temama, izoliranim pojedincima, proza iz koje izvire ljubav i podozrenje prema rodnom gradu, a to znači da uključuje i dubinsko preispitivanje vlastitog narativnog i autorskog ja, sve su to odrednice sasvim osobitog Elvirovog rukopisa. Samozatajni pisac koji rijetko izlazi iz neposrednog susjedstva nebodera na Vidikovcu u kojima je odrastao i gdje i sada živi, za ZiN Daily svjedoči svoju spisateljsku i autsajdersku poziciju: 


 

ZiND: Pojam trilogije iznikao je naknadno ili si krenuo pisati s tom namjerom? 


ET: Ideja o pisanju trilogije došla je spontano i to tek nakon što sam napisao prvi roman (Kronika obožavanja). Dok sam pisao svoj prvijenac, znao sam da će roman biti organiziran (na strukturalnom nivou) u dvanaest poglavlja koja su bila zamišljena kao slobodna interpretacija svakog pojedinog horoskopskog znaka (premda ja ne vjerujem u astrologiju). Uoči samog pisanja "skupio" sam tridesetak scena koje sam nakon toga raspodijelio u dvanaest poglavlja, ali mi se ubrzo pojavio sljedeći problem: neke scene bile su viška i nisu se uklapale u fabulu. Pa su i otpale… Nakon što sam zgotovio Kroniku obožavanja, te scene koje su bile viška počele su me proganjati (meni su osobno bile vrlo intrigantne i inspirativne) pa mi je palo na pamet kako bih oko njih mogao izgraditi novi roman. I tako sam se upustio u avanturu pisanja drugog romana (Crni pastuh) te negdje na početku te pustolovine odlučio kako bi bilo zgodno da sve to objedinim pod zajedničkim nazivnikom: Pulska trilogija (Trilogija za Renatu)


ZiND: Kako si pisac postavlja granice u priči? I koje su to granice? 


ET: Ono što povezuje sva tri romana (i ono što su ujedno njegova ograničenja) jest struktura od dvanaest poglavlja (inspiriranih astrologijom), vrijeme radnje (devedesete), grad Pula i lik fatalne ljepotice o kojoj se ne saznaje puno, ali ona se stalno negdje pojavljuje i „vuče" radnju. U jednom trenutku sam čak razmišljao da to bude isti lik (imenom i prezimenom), ali sam s vremenom stvorio tri ženske osobe koje su, zapravo, ista arhetipska ličnost. S druge pak strane (u neku ruku) može se reći da su sva tri romana slobodna obrada klasičnih grčkih mitova. Pa tako u prvom romanu koristim preinaku priče o Akteonu koji slučajno vidi golu nimfu kako se kupa i biva kažnjen od bogova tako što ga rastrgaju vlastiti psi (nakon što je pretvoren u jelena). U drugom romanu bavim se „klasičnim" preljubom, što je kod Grka također poprilično iskorištena i ofucana tema dok u finalnom romanu propitkujem odnos majke i sina, odnosno pričam priču o Edipu. Pri kraju trećeg romana zaokružujem cijelu fabulu jednom narativnom crticom (koju sam posudio iz filma Tri boje, poljskog redatelja Krzysztofa Kieslowskog) pa čitatelj shvaća kako se sva tri romana zbivaju paralelno, i to upravo u Puli. Prvi roman započinje još jednom „klasičnom" grčkom forom, a to je invokacija, odnosno zazivanje bogova: glavni lik romana jest Renato, a nominativ njegovog imena ujedno je vokativ ženskog roda, pa se u prvoj rečenici obraćam Renati (ženskoj osobi) koja je u trilogiji izdignuta na razinu božanskog. Usput da kažem i to kako je Renata srednjoškolska simpatija (stvarna osoba) koja je u proteklih 25 godina ostala moja tiha patnja i kako me njezin lik žulja kao kamenčić u cipeli te je ona moja (svojevrsna) muza i inspiracija da uopće počnem pisati Pulsku trilogiju... Osim ovih poveznica Pulska trilogija napravljena je i po određenim ezoterijskim pristupima. Naime, kad je prvi roman bio gotov (iz čiste zabave) krenuo sam ponavljati (duplirati) pojedine riječi tako da se (numerološki) unutar samog teksta mogu pročitati pojedine alkemijske sintagme. Za sada ne bih otkrivao koje su to rečenice, ali jednog dana možda dođe vrijeme i za to. Da se „pravovjernici" ne bi zabrinuli, svi aforizmi koji su utkani putem brojčanih šifri u rečenice prvog romana uglavnom su na tragu hipi filozofije i nemaju nikakav negativan predznak. Meni je jednostavno to bilo zabavno pa sam se malo poigrao riječima.

 

 

 

ZiND: Ideš li i na četvrti roman? 


ET: Četvrti roman je gotov… Završio sam ga prije par mjeseci (krajem 2016.) i on nema nikakve veze s prethodna tri romana. Možda s vremenom i njega uklopim u neku veću cjelinu, iako mi sada odgovara imati iza sebe i jedan roman koji je individualan i u njemu nema poveznica s drugim romanima. U romanu se bavim suvremenim virtualnim fenomenima (kao što je Facebook) te propitkujem njihove dobre i loše strane. Ispočetka je roman bio zamišljen kao klasični epistolarni roman (preinačen u formu poruka na Facebooku), ali na kraju sam napisao tekst koji je podosta „tradicionalan“ i relativno „predvidljiv“ te se lako uklapa u moje prethodne romane (barem na nivou stila)… Mislim da mi uvijek nedostaje malo hrabrosti (i bezobrazluka) za pisanje nečeg što je na nivou izričaja barem malo eksperimentalnije i drugačije. Doduše, svaki put sebi obećam da ću to napraviti, ali na kraju završim u tradicionalnim vodama i napišem nešto što u sebi ima patinu anakronog.


ZiND: Koliko je pisanje samostalnog romana drukčije od pisanja trilogije?


ET: Lakše je… Ne mora se razmišljati unaprijed i pisanje postaje (gotovo) užitak. Uzima se samo jedan manji segment života i tome se posvećuje sva moguća koncentracija. A i borba s vjetrenjačama je zanimljivija i manje stresna. Danas živimo u vrlo brzom vremenu pa su kraće forme primjerenije i više korespondiraju s tempom u kojem egzistiramo. Pisati trilogiju u kojoj svaka knjiga ima 250 stranica donekle je i protiv zdravog razuma jer ljudi ne egzistiraju na tom nivou. Sve se odvija stihijski i frenetično i sve što je duže od jedne poruke na mobitelu (ili jednog refrena na radiju) jest zamorno i ljudi zaziru od toga. A pisanje „običnog“ roman koji nije uklopljen u veću književnu cjelinu je (analogno) nešto što više ide ljudima uz dlaku i prihvatljivije je sa svih aspekata.


ZiND: Kroz tvoje likove progovara posvemašnja izolacija, izolirani su jedni od drugih i šireg društvenog konteksta. Čini li te tvoja pozicija kroničara grada izdvojenim ili uronjenim u tvoju sredinu?


ET: Ne znam jesam li ja kroničar ovog grada. U jednom dijelu svog života živio sam vrlo intenzivno noćni život i oglodao sam sva događanja koja su se zbivala u Puli. Bio sam jednostavno gladan života i trudio sam se sve probati. Pri tome mi je pojam grada uvijek bio osobiti zanimljiv i uvijek sam ga doživljavao kao silnu inspiraciju. Najviše sam volio izlaziti sam (bez društva) zato jer sam tako mogao u sebe upiti svu atmosferu pojedinih mjesta, a i „najbolje se putuje kad putuješ sam“ kao što to kažu Partibrejkersi. Moja vlastita izoliranost (koja je uvijek bila namjerna i s ciljem da se hedonistički što više približim pojedinim fenomenima) vjerojatno se pretapa i na moje likove koji su uvijek (barem donekle) autsajderi. Mislim da je to nešto specifično za Pulu koja je uvijek rascjepkana i vrlo nesklona „plemenskim“ tradicijama. U neku ruku, mislim da sam ja (gotovo) tipični produkt asfaltnih ulica ovog grada i da su me njegovi kvartovi potpuno odredili (mislim da sam svaku ulicu ishodao bezbroj puta). Onaj osjećaj kad sam se vraćao kući (ujutro prije zore) praznim gradom je nešto što je moja esencija i nepresušno vrelo iz koje crpim inspiraciju za svaku svoju rečenicu. Ako želim biti patetičan, smatram da književnik (ili točnije rečeno: pjesnik) na kraju ima samo svoj grad kao polazišnu točku. Jer sve ostalo samo smeta i koči kreativnost. Zapravo je izoliranost imperativ i nužna je da bi se uopće stvaralo. Da parafraziram Milana Mladenovića, umjetnik mora biti na ulici sam kako bi do stvaralačkog čina uopće došlo. To su, jednostavno, zakonitosti ove profesije. Sve ostalo su kompromisi i pipanje kroz rukavice.


ZiND: Gdje si i u čemu sam, a kada osjećaš pripadnost zajednici?


ET: Već dulje vrijeme držim se na margini. To je moj svjesni odabir i tako mi je najbolje. Silna ljubav prema Puli nekako me potrošila i sad liječim rane tako da se držim po strani. Nastojim izbjegavati odlaske u grad i jedino mjesto gdje me se može vidjeti je Lungomare (poput Kanta svakodnevno šetam tim pulskim šetalištem). Pula je vrlo težak grad.. Ako je se bezrezervno voli, u stanju je isisati i zadnje atome entuzijazma iz svakog čovjeka. Jednostavno sam prihvatio stvari kakve jesu i puštam da gradski život prolazi pokraj mene: ne čitam novine, ne gledam lokalnu televiziju, izbjegavam razgovore o politici na mikrorazini. Jer svaka bitka je ionako izgubljena u samom početku kao što to tvrdi jedan Faulknerov lik (scena kako odlazi počiniti samoubojstvo s peglom u ruci mi je jedna od najboljih književnih epizoda). Živim u svom balonu od sapunice i tako mi je dobro. Ili podnošljivo. Je li to stvar odrastanja? Jer ja ipak imam neke godine (kao i junaci mojih romana koji su svi redom zagazili u četrdesete) i nekako mi je postalo neprimjereno (ili bezobrazno?) gajiti entuzijazam i vjeru u promjenu. A možda je taj moj stav proizašao jednostavno iz činjenice što nemam djecu pa, eto, mogu pustiti da sve ode k vragu, a da ja mislim samo na to hoće li večeras biti lijepo vrijeme da mogu odraditi svoju uobičajenu šetnju Lungomareom kao prastari umirovljenik. Jer kad je čovjek sam, tada mu je najlakše. Tada nema kompromisa i to je pozicija razmažene individue koja vlastiti egoizam uzima kao novu religiju. I tada se najlakše ide kroz život. A je li to kukavičluk? Pa, vjerojatno ima nešto u tome i vjerojatno sam ja samo plašljivi pjesnik koji nema dovoljno velike testise da se hrabro uhvatim u koštac s ovim gradom i sa životom općenito. I da ga mijenjam! Jer stvari treba mijenjati! I to pod hitno. Voda je odavno došla do grla i slamke spasa odavno su potrošene. Trebaju nam nove paradigme, nove religije, novi svjetonazori… Treba nam novo vrijeme! I novi grad… Treba nam nova Pula.


ZiND: Je li to pripadanje dolazi iz osjećaja obveze, odgovornosti, je li to izbor?


ET: Na sreću (ili na žalost) ja ne osjećam nikakvu odgovornost dok pišem. Pisanje je moj maleni (i paranoični) odmak od svega i u njemu sam zaokupljen jedino sobom. To je moja najprivatnija stvar i tomu pristupam s pozicije najdubljeg egoizma. Želim samo (narcisoidno) zadovoljiti svoje estetske kriterije i (uglavnom) me nije briga ni za što drugo. Bi li umjetnost trebala imati odgojnu ulogu? I bi li umjetnik trebao u sebi gajiti osjećaj odgovornosti zbog svakog napisanog retka? Vjerojatno bi trebao… Ali, eto, ja sam, kad je književnost u pitanju, beskrajni egocentrik i svojevrsni književni kriminalac jer sve podređujem samo sebi bez ikakvih moralnih konotacija. Razlog tome je (možda) zato što smatram da je svijet ionako dovoljno nemoralan (i nesavršen) pa ne vidim razlog zašto bi u cijeloj toj priči moji romani trebali spašavati sav taj kaos što je oko mene. A i didaktička književnost  (na kojoj sam odrastao u bivšoj državi) jednostavno mi je oduvijek bila dosadna. Sada mi na pamet pada Paco de Lucia koji je za sebe rekao da je dobro što je postao gitarist jer bi inače bio kriminalac… Vjerojatno bih i ja, da nisam odušak našao u pisanju, završio u nekim rubnim (i kriminalnim?) društvenim skupinama.


ZiND: Biti pisac u Puli. Maloj ili velikoj Puli? Ti si odrastao i školovao se u ovom gradu, ne možeš mu pobjeći ni on tebi. U tvojim romanima čita se taj komplicirani odnos ljubavi, privlačnosti, opsesije i manama i vrlinama grada? Što je Pula tebi i ti njoj?


ET: Moj odnos prema rodnom gradu vrlo je fluidan i ne mogu ga sebi do kraja objasniti. Bio sam poprilično zbunjen kad sam počinjao pisati Pulsku trilogiju (volim li ja taj grad ili ga mrzim?) i mislio sam da će stvaranje triju romana koji se zbivaju na ulicama Pule taj moj nejasan stav prema gradu pojasniti, ali stvari su se po završetku još više samo zakomplicirale. Ono što zasigurno mogu kazati jest kako me Pula ne ostavlja ravnodušnim. Niti o njoj promišljam bez dubokih emocija. Ponekad je beskrajno obožavam (do granica fanatizma) i spreman sam braniti njezine boje i svojom krvlju, a počesto sam umoran i ispražnjen njezinom urbanom hladnoćom i nakaradnom poviješću koja podsjeća na Frankensteina Mary Shelley. Ono što me u gradu izričito smeta jest nepostojanje tradicije (nepostojanje zajedničke jezgre koja bi Pulu držala okupljenu na jednom mjestu) već smo svi mi u njoj raspršeni i lutamo kao ukleti Holandezi besciljno tražeći vlastite korijene. I to odsustvo lokalpatriotizma s vremenom me toliko iziritiralo da sam poprilično umoran od svega pa nerijetko maštam kako bi najbolje bilo otići iz ovog grada. Kao što su to (uostalom) mnogi učinili. 


ZiND: Koja su te književna djela inspirirala, na kojima si učio, uz koje si se spisateljske stilove razvijao?


ET: Spisateljski stilovi i književna djela uz koja sam učio raznolika su i smjenjivala su se tijekom mog odrastanja vrlo kaotično i nepredvidljivo. Jesam li pisac to ne mogu zasigurno kazati, ali ono što mogu reći čista srca jest da sam veliki fan čitanja! I to još od najranije dobi. Svjetovi koje sam u svojoj glavi stvarao nakon svakog pročitanog Verneovog roman nešto su najdragocjenije i nešto čega se najradije prisjećam iz razdoblja osnovne škole. Prvo „ozbiljnije“ djelo koje me oduševilo bio je Zolin naturalistički Germinal. Taj brutalniji i direktniji francuski oblik realizama instinktivno me dirnuo premda tada (drugi srednje) nisam znao zašto je to tako. Knjigu sam progutao u dva dana, a impresije koje su ostale u meni stalno mi se (u valovima) vraćaju. Poslije sam nekoliko godina bio inspiriran (i fasciniran) književnom formom koja se naziva romanom toka svijesti (pogotovo Faulknerom kojeg i slobodno interpretiram u Priči o Edipu) te Dostojevskim i Huxleyem (mogu li se ta dva pisca spomenuti u istoj rečenici?), a zadnji pisac kojeg sam „popušio“ do kraja je Haruki Murakami. Čitanje njegovog romana Južno od granice, zapadno od sunca bilo je (također) presudno da se prihvatim pisanja. I mislim da je Haruki ono što bi svaki pisac trebao biti: kroničar jednog podneblja na način da je to razumljivo i onom tko o toj kulturi ne zna previše. Od domaćih pisaca moram navesti Povratak Filipa Latinovicza (knjigu sam pročitao najmanje pedesetak puta) i Derviš i smrt (prodao bih dušu vragu da sam ja autor tog romana). Poprilično pratim recentnu hrvatsku književnost i autor koji mi se najviše sviđa je Miro Gavran…


ZiND: U kojem smjeru kao pisac želiš ići? 


ET: Zadnja četiri romana koja sam napisao „tvrdi“ su realizam. I već duže vrijeme samom sebi obećavam kako je konačno došlo vrijeme da zaokrenem u nadrealizam… Hoću li krenuti u tom smjeru? Ne znam… Volio bih u svom opusu imati i neku priču koja bi osim nadrealnog imala i nešto epsko, odnosno roman koji bi na fabularnom nivou imao klasične junake/heroje. Nešto što se može prepričavati navečer uz vatru koja gori u središtu kruga… Jer vremena junaka prošla su i živimo u razdoblju kad se sve relativiziralo. Ne postoje pozitivci i negativci… Nema više onog ushita koji je bio prisutan u starijoj književnosti… Klasične vrijednosti postale su patetične. I svi smo postali gorki cinici. A ja bih htio napisati djelo koje bi fabularno bilo na tragu epskih pjesama u desetercu, djelo koje bi imalo uobičajenu podjelu na dobre i loše dečke (umoran sam od svojih „sivih“ likova) i djelo koje bi poput Homerove Odiseje opisivala nekakvu polumitološku avanturu.


ZiND: Koje su granice koje želiš pomicati? Što još moraš naučiti?


ET: Volio bih biti bolji čovjek. Manje zloban i ljubomoran. Jer cinizam (i umor) mojih likova zapravo je moj vlastiti cinizam (i umor). Želio bih u sebi uzgojiti osobinu ljubavi prema svakom čovjeku. Jer u meni je samo crno razočaranje i svojevrsno (Krležijansko) gađenje nad ljudskim mesom i njegovim mirisom. Vjerojatno se moja psihološka struktura može lako iščitati u svakom mom poglavlju (koja su močvarno teška i mučna), ali pobjeći iz vlastite kože je vrlo teško. Zapravo, kad bolje razmislim, želio bih ponovo vratiti onu dječju nevinost (i naivnost) koju sam odavno izgubio. Voli bih da svijet mogu gledati očima djeteta (opet citiram EKV) i da me vlastito postojanje ne dovodi u poziciju da sve promatram kroz negativni predznak.


ZiND: Kultura knjige u Istri? Što nedostaje i kako ti možeš doprinijeti da se to promijeni?


ET: Za kraj ste ostavili najteže pitanje. Ha ha… Mislim da bih lakše odgovorio na pitanje je li na Marsu ikad postojao ikakav oblik života ili jesu li ljudi kao bića potomci nižih primata (kao što to tvrdi teorija evolucije). Ne znam što nedostaje u Istri i ne znam kako ja mogu pridonijeti da stvari budu bolje. Ja (samo) pišem romane i to mi se čini kao nešto što ja jedino mogu učiniti. Život se poprilično promijenio u zadnjih tridesetak godina i ljudi su postali drugačiji. Virtualni mediji su „pojeli“ književnost i romani su izgubili svoju važnost. Kazati kako je to loše je samo kukanje i nesposobnost da se ide u korak s vremenom. Nova djeca stvaraju novi svijet i nevažno je mislimo li mi da je taj svijet lošiji od onog prijašnjeg. Mi smo dinosauri koji moramo izumrijeti i to je jednostavno tako. Književnost je u Istri (a i u svijetu) gotovo potpuno nebitna…

 

 

Share on Facebook
Share on Twitter
Please reload

ZiN Daily is published by ZVONA i NARI, Cultural Production Cooperative

Vrčevan 32, 52204 Ližnjan, Istria, Croatia

OIB 73342230946

ISSN 2459-9379

Editors: Natalija Grgorinić, Ljubomir Grgorinić Rađen & Ognjen Rađen

 

Copyright © 2017-2018, ZVONA i NARI, Cultural Production Cooperative

The rights to all content presented at www.zvonainari.hr belong to its respective authors.

Any further reproduction or dissemination of this content is prohibited without a written consent from its authors. 
All Rights Reserved.

The image of Quasimodo is by French artist Louis Steinheil, which appeared in  the 1844 edition of Victor Hugo's "Notre-Dame de Paris" published by Perrotin of Paris.

ZVONA i NARI

are supported by:

ZVONA i NARI - Library & Literary Retreat - Vrčevan 32, 52204 Ližnjan, Croatia - + 385 99 232 7926 - zvonainari@gmail.com - (c) 2011.-2018.