Roman koji traži: Denis Peričić i Anita Peričić

 

Kritički osvrt Denisa i Anite Peričić na roman "Policijski sat" Luke Bekavca u konkurenciji je za ZiN nagrade.

 

Denis Peričić (Varaždin, 1968.) je pjesnik, prozni, dramski i znanstveno-stručni pisac, prevoditelj, esejist, kolumnist, kritičar, antologičar, novinar i publicist, urednik, lektor i nakladnik. Profesor je kroatistike i južnoslavenskih filologija te magistar znanosti o književnosti. Usavršavao se u Beču, Budimpešti i Londonu.

Objavio je drame Pekel na Zemli, Netopir i Hiperborealni konj (s A. Peričić), romane Hrvatski psycho, Netopir i Travanj, zbirke priča Krvavo, Ljubav, zlo i naopako i Techno gost, sedam zbirki pjesama, stručne knjige o F. Konšćaku (s C. Lazcanom, u Meksiku), Krleži, Kerempuhu i Varaždinu, zbirku kolumni i eseja Hrvatski san te tri antologije.

S engleskog je preveo devet knjiga. Zastupljen je u 20 antologija te prevođen na devet jezika. Surađivao je s Nickom Caveom. Godine 2012. stječe status samostalnog umjetnika – profesionalnog književnika. Primio je znatan broj književnih nagrada. Dobitnik je Nagrade Varaždinske županije i Medalje Grada Varaždina. Piše i u suautorstvu sa suprugom.

 

Anita Peričić (Varaždin, 1965.) diplomirala je na Pedagoškoj akademiji Čakovec – Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, a radi kao voditeljica odnosa s javnošću Gradskog muzeja Varaždin. Objavljuje stručne članke. Urednica je časopisa Varaždinski muzealac. Piše i u suradnji sa suprugom Denisom: osvojili su Nagradu „Marin Držić“ za dramu Hiperborealni konj te još devet nagrada.

 

 

Roman koji traži da ga se istraži


 

[Luka Bekavac, Policijski sat; slutnje, uspomene, gl. urednik Seid Serdarević, urednik Roman Simić Bodrožić, Fraktura, Zaprešić, 2015.]


 

Roman Simić (tada još i Bodrožić) 14. prosinca 2015. ustvrdio je da je roman Luke Bekavca Policijski sat „nosivi stup za sve ono što će uslijediti kasnije u (hrvatskoj, op. a.) književnosti“.1

Kamo sreće da je tako – ali nije.

 

Simić, urednik Bekavčeva romana, tom je prigodom naglasio i sljedeće: „Ako to nije bilo i ranije, s romanom Policijski sat jasno je da je Luka Bekavac autor koji će obilježiti suvremenu hrvatsku književnost“ . To je već bliže istini, ali prijašnja iskustva sa sličnim predviđanjima (primjerice ono prethodno, s Osmim povjerenikom Renata Baretića, ili ono naknadno, s Ciganinom, ali najljepšim Kristiana Novaka) pokazala su ili će pokazati svu nezahvalnost takvih projekcija.

 

Zašto smatramo da Policijski sat nije „nosivi stup za sve ono što će uslijediti kasnije u (hrvatskoj) književnosti“, niti da će „obilježiti hrvatsku književnost“? Zato što ga hrvatska književnost neće prepoznati kao svoj „nosivi stup“, a ni kao roman koji bi je „obilježio“. Hrvatska književnost ostat će onakva kakva jest: prosječna – za razliku od Policijskog sata. Policijski sat, ma koliko bi ukotvljen u hrvatski stvarnosni i izvanstvarnosni krajolik, predstavlja roman koji se inovativnošću i ozbiljnošću realizacije nameće kao iskorak u svjetskim okvirima. A takav (is)korak, primijećeno je već, hrvatska književnost pratiti ne može uopće, ili može tek rijetko. Ne može ga pratiti čak ni na razini elementarne pismenosti, gdje se Bekavčeve besprijekorno konstruirane „maratonske rečenice“2 doživljavaju kao iznimka, gotovo kao eksces, a ne kao pravilo, kako bi to trebalo biti, barem kada su pitanju tekstovi koji imaju ambicije biti iole razvedeniji (da, Bekavac piše proustovski, što ne znači da oni koji ne pišu proustovski smiju pisati – šlampavo).3

 

Do ostvarenja citiranih optimističkih nadanja o prijelomnoj važnosti Policijskog sata – koliko god ih priželjkujemo – neće doći i zato što hrvatska književna kritika jednostavno ne zna točno što bi s njim (kao što ne zna ni što bi s Drenjem i Viljevom). Ona intuitivno prepoznaje kvalitetu Bekavčevih romana, ali nastoji ih tumačiti u okviru manje-više ponavljajućih tvrdnji i epiteta o: 1.) visokoj stilskoj razini, 2.) fragmentarnoj strukturi, 3.) krajnje specifičnome motivsko-tematskom spektru, 4.) odnosu ovostranoga i onostranoga, 5.) začudnom žanrovskom amalgamu, i 6.) osebujnom primjeru zavičajne poetike.

 

Da je Bekavčev opus jednostavno nesvodiv na kritička očekivanja – pa tako i na iščitavanja – dokazuje i ono što je Marijan Čakarević napisao o Viljevu, središnjem dijelu (uvjetne, stoga i navodnici) „trilogije“ koju dovršava Policijski sat:

 

„Međutim, Bekavac je ovim romanom došao do jedne potencijalno prelomne, ali i neugodne tačke: ukoliko u sledećem nastavku ne ponudi 'veliko razrešenje', koje će zapravo ciklus zaokružiti u celovitu viziju sveta, dakle, obojiti sve beline u toj viziji, ukoliko izostane onaj završni majstorski potez i potpis – ostaće da se žali za još jednom propuštenom prilikom, možda i najvećom u poslednjih dvadesetak godina hrvatske književnosti. Ostaće sa ove strane granice koja još uvek deli vrhunsku od velike književnosti.“4

 

I dogodio se potom Policijski sat, koji ipak nije zaokružio ciklus u cjelovitu viziju svijeta, dakle, ipak nije obojio sve bjeline u toj viziji, ali, unatoč tome, ipak nitko ne žali za još jednom propuštenom prilikom… jer – na stranu sad razlika (?) između vrhunske i velike književnosti – svrha Bekavčevih proza nije da pruža odgovore, nego da – i nadalje – postavlja pitanja.5

 

A pitanja je i previše za format kritičkog teksta: ono što Policijskom satu treba (kao i Drenju i Viljevu, koji ovdje nisu glavna tema, baš kao ni Galerija likovnih umjetnosti u Osijeku) je sustavna, temeljita interdisciplinarna studija, koja bi pokušala proniknuti u elemente koje je Bekavac pomno strukturirao.6

 

„Dnevnički ispovijedan ton prvog lica“7 prva je enigma Policijskog sata. Dakle, tko je to, taj „dnevničar“? Očito je riječ o intelektualcu, jer u suprotnome ne bi mogao pisati proustovski. Mnogi čitatelji rođeni u drugoj polovici šezdesetih, kojima su se rane devedesete, nakon ležernih, poticajnih i plodotvornih osamdesetih, učinile kao prijeboj, prolom iz stvarnosti u nešto drugovrsno – a to „drugovrsno“ tema je romana – zacijelo su barem neko vrijeme tijekom čitanja bili uvjereni da je posrijedi autorov autobiografski diskurs. Bekavac, naime, toliko vjerno predočava tu generacijsku izgubljenost da se doima kao da ju je osobno proživio. U raznim manifestacijama te izgubljenosti pronaći će se mnogi; oni koji su, kao tada nesvršeni studenti, na zadnjem predavanju bili „još negdje 1989.“ (str. 14), oni koji su se napajali kvorumaškim pjesništvom, pločama i vlastitim spisateljskim pokušajima kao devalviranim poveznicama s ostacima civilizacije (str. 102 i dalje), oni koji su imali uznemirujuću slutnju (v. podnaslov romana) da je posrijedi „niže vrijeme, palo doba koje korodira u postupnom zaboravu svega što se događalo“ (str. 25), oni koji su u tom degradiranom vremenu u različitim emanacijama svakodnevice (i bez LSD-a) naslućivali prisutnost neobjašnjivog spleena nalik onome iz tada vrlo popularnih djela Poea ili Meyrinka, neobično učestalo osjećajući „kako prolazi anđeo“ (str. 7), oni koji su se tad susretali s poplavom okultističke literature i kojima su se na „vratima sve češće pojavljivali 'luđaci' (…), najčešće iz Zagreba, Osijeka i Sarajeva, ponekad iz Beograda i Novog Sada, koji su tvrdili da imaju iscjeliteljske moći, koji su htjeli pokazati svoju opsežnu NLO dokumentaciju, koji komuniciraju s mrtvim pjesnicima, a koji su – svi odreda – vjerovali da su im rašljari 'prirodni saveznici'“ (str. 62), i/ili oni koji su susretali neobične skupine ljudi (iz nejasnoga političkog podzemlja) koji su govorili „da 'više nema vremena'“ (str. 5) i „o nama kao 'granici'“ (str. 33)… dakle, svi oni, kao i mnogi njima slični čitatelji (i kritičari) koji pripadaju toj generaciji, svi koji su doživljavali tomu slično.

 

Unatoč začudno vjernoj rekonstrukciji tih i takvih slutnji, uspomena (v. opet podnaslov romana), taj „dnevnički ispovjedan ton“ ne može biti autobiografskoga karaktera, jer je autor 1991. imao 15 godina. Nenaznačeno, na str. 115 počinje drugi dio romana, „kraj priče“, gdje, na idućoj stranici, „dnevničar“ „piše“: „sada imam osjećaj da će za opis tog kraja priče biti potreban približno jednak broj stranica kao i za samu 'priču' (ako se ovo do sada moglo tako nazvati)“. Nasreću, trebao mu je nešto manji broj stranica, jer taj drugi dio ni u jednom pogledu ne uspijeva zadržati intenzitet prvog dijela romana. No taj drugi dio romana ima svoju svrhu i smisao, ponajviše u daljnjim mistifikacijama osječko-baranjske vojne krajine. Tako se, u okviru zadanih postavki posve svrhovito i smisleno, uskoro pojavljuje (već na str. 117) lik-imenjak autora, Luka Bekavac. No ni on ne može biti autobiografskoga karaktera – što ni ne očekujemo, jer smo dosad navikli na autorov koloplet opsjena – jer je u lipnju 1992. taj Luka Bekavac „i sam studirao“ (str. 118), a što je opet nemoguće.

 

To je, naravno, igra, kao što je igra i lik Relje Butorca,8 i Markovića, i mnogi drugi likovi, i mnogošto drugo.

Ali, je li baš sve u Policijskom satu (samo) – igra?

Je li cijeli roman igra? Je li 1991. bila igra? Teško.

 

Teško je, naime, pristati na tezu koju bi neka plošna interpretacija mogla ponuditi: da je drugostrano, kao glavna tema ne samo Policijskog sata nego i Drenja i Viljeva, zapravo obična alegorija. Čemu onda sav taj instrumentarij, čemu tolika upućenost u cijeli arsenal područja „na rubu znanosti“? Zar tek zbog jetke, a onda nužno i zakučaste, namjerice zapretane à clef satire?

 

Iako, primjerice, postoje naznake takvih (lucidnih) autorovih analogija, odviše bi, naime, banalno bilo protumačiti čovjeka u vozilu koji „nije čovjek“ (str. 92) samo kao metaforu srpskoga ratnog zarobljenika.

 

Bekavca smo već, na razmjerno „prozirnim“ aspektima, razotkrili kao vještoga književnog opsjenara. I kad u intervjuu Mariju Glavašu kaže: „Mislim da ni u 'Drenju' ni u 'Viljevu' ti 'tehnički' aspekti teme nisu primarna stvar. Kako si i sam rekao, ništa od toga nema veze s mojim profesionalnim interesima, a zanimanje za takva područja dolazi iz različitih smjerova, iako nemam nikakvog praktičnog iskustva u prirodnim znanostima (niti u okultizmu)“ – zašto i to ne bi bila manipulacija? Nismo nimalo sigurni da mu možemo ili moramo vjerovati. Poučeni dosadašnjim iskustvima, možda nam je postupiti dijametralno suprotno.

 

Nismo, naime, posve uvjereni da je Policijski sat specifični „međužanrovski križanac“,9 ni da je riječ o „žanrovskoj kombinaciji psiho i eko-trilera, mysterya i znanstvene fantastike“.10 Koliko god svoje stvarne izvore (reference, citate, i td.) zamutio apokrifnima (a takvih je igara napretek), autor previše puta daje do znanja da barata raznim sustavima koji pretendiraju biti ne paraznanstveni i pseudoznanstveni nego znanstveni (prefiksi „para“ i „pseudo“ prilično su izgubili svoju nekadašnju težinu u vrijeme kada na National Geographicu svakodnevno slušamo najuglednije znanstvenike koji nam govore kako – citiramo jednoga – „moramo imati na umu da postoje aspekti stvarnosti koje naš um nikada neće moći shvatiti“!). Kada spominje Monroea (str. 146) , ickeovske „antroposaure“ (str. 147), Calvinovim pričama bliska „matematička bića“ (str. 145) ili pak Lethbridgea (str. 144),11 autor kao da traži da se sve to istraži.

 

Stoga predlažemo sljedeću (možda radikalnu) tezu. Policijski sat (ako ne i cijelu „trilogiju“) potrebno je sagledavati kao – čistu, „tvrdu“ znanstvenu fantastiku. Policijski sat jednostavno vapi za takvim čitanjem, koje će unutar sustava, vrlo vjerojatno, protumačiti golem korpus njegovih detalja (iako ne i sve), pa tako i, primjerice, pojavu alternativnog (lika) Luke Bekavca, a možda i otvoriti mogućnost da se sve to – tko zna?! – možda doista baš tako moglo doista i dogoditi.

 

Ako će Policijski sat funkcionirati kao takav roman – a uvjereni smo da hoće – ništa mu to neće oduzeti ni od metaforičnosti ni od svakovrsne polivalentnosti: to će samo pokazati da, ponavljamo, Policijskom satu treba sustavna, temeljita interdisciplinarna studija, koja bi pokušala proniknuti u elemente koje je Bekavac – sada posebno naglašavamo – pomno strukturirao. Kao i svaki veliki (ili vrhunski, svejedno) pisac.

 

1 Kako prenosi Sandra Sabovljev, http://www.novilist.hr/Kultura/Knjizevnost/Policijski-sat-Luke-Bekavca-roman-u-koji-se-lako-ulazi-ali-tesko-izlazi?meta_refresh=true.

 

2 Tekst sa zadnjih korica (vjerojatno također Simićev); u prilog

 

3 U Policijskom satu, ako ne brojimo oblike kojima bi se našle tzv. preporučljive varijante, pronašli smo samo jedan pravopisni (zapravo gramatički) zalom.

 

4 http://booksa.hr/kolumne/kritike/kritika-213-luka-bekavac

 

5 Zato je točno što kaže Marijo Glavaš na http://www.mvinfo.hr/clanak/luka-bekavac-policijski-sat: „Pa iako su 'Drenje', 'Viljevo' i 'Policijski sat' zasebne seanse (romani), mnogo cjelovitije iskustvo dobit će čitatelj koji se upusti u upoznavanje s cjelinom: broj upitnika nad glavom koje mame na daljnje čitanje i sinapsi koje će kliknuti zasigurno će biti veći.“

 

6 Stoga, kao pionirski u tom smjeru, valja pozdraviti rad Anere Ryznar na https://stilistika.org/ryznar.

 

7 Marijo Glavaš, http://www.mvinfo.hr/clanak/luka-bekavac-policijski-sat.

 

8 Taj lik – u najnovijoj igri – govori „da bi netko 'formalistički zreo' trebao nadrasti identifikaciju s tekstovima koji referiraju na njega“ (Luka Bekavac, Galerija likovnih umjetnosti u Osijeku; studije, ruševine, Fraktura, Zaprešić, 2017., str. 41). U skladu s „pravilima igre“, možemo ustvrditi da je Luka Bekavac očito nadrastao identifikaciju s tekstovima koji referiraju na njega, pa i s onima koje je sam napisao; krajnje je vrijeme da to nadrastemo i mi.

 

9 Ivana Buljubašić, http://www.matica.hr/hr/505/interferencije-u-sjecanjima-26518/.

 

10 Kako o Drenju piše nepoznat netko na http://lupiga.com/knjige/drenje.

 

11 Kultna figura koju je u osamdesetima u nas zapalila mnoge, prvenstveno preko knjige Colina Wilsona Misterije 1 i 2 u prijevodu Žike Bogdanovića u izdanju „Jugoslavije“ iz Beograda 1981.

 

 

Share on Facebook
Share on Twitter
Please reload

ZiN Daily is published by ZVONA i NARI, Cultural Production Cooperative

Vrčevan 32, 52204 Ližnjan, Istria, Croatia

OIB 73342230946

ISSN 2459-9379

Editors: Natalija Grgorinić, Ljubomir Grgorinić Rađen & Ognjen Rađen

 

Copyright © 2017-2018, ZVONA i NARI, Cultural Production Cooperative

The rights to all content presented at www.zvonainari.hr belong to its respective authors.

Any further reproduction or dissemination of this content is prohibited without a written consent from its authors. 
All Rights Reserved.

The image of Quasimodo is by French artist Louis Steinheil, which appeared in  the 1844 edition of Victor Hugo's "Notre-Dame de Paris" published by Perrotin of Paris.

ZVONA i NARI

are supported by:

ZVONA i NARI - Library & Literary Retreat - Vrčevan 32, 52204 Ližnjan, Croatia - + 385 99 232 7926 - zvonainari@gmail.com - (c) 2011.-2018.