Pjesma "Insajder u entropiji" u konkurenciji je za ZiN nagrade.
Dinko o sebi: "Rođen sam u Sarajevu, a školovao sam se u Zagrebu, Bihaću, Sarajevu, Parizu i Rennesu. Po zanimanju sam književni komparatist, a posljednjih godina pišem i objavljujem književnu kritiku, esejistiku, kreativnu nebeletristiku, radio dramu i poeziju. Moj esej "Čitati poeziju s Facebook generacijom" dobio je nagradu Šukrija Pandžo, koju dodjeljuje časopis za obrazovanje Školegijum. Radio-drama "Zvižduk u noći", koncipirana kao pilot-epizoda krimi serijala Bezdrov, koju sam napisao u koautorstvu s Darijem Bevandom, nagrađena je na natječaju BH radija 1 i snimljena u produkciji ove kuće. Autor sam dviju esejističkih knjiga koje čekaju na objavljivanje."
O svojoj poetici: "Premda pišem u različitim formama i žanrovima, te djelujem u različitim sferama književnog polja, uvjeren sam da postoje dojmovi, zapažanja i sentimenti -- ne samo u smislu individualnih osjećanja -- koji se mogu izraziti samo poezijom. Mislim da to posebno vrijedi za naše doba, i za dramatične promjene koje u ljudskom subjektivitetu izaziva interakcija s novim tehnologijama s jedne, te život u naizgled vječnoj kapitalističkoj sadašnjosti s druge strane. Prevrati i rascijepi događaju se kako na razini "sadržaja", tako i na razini "forme" ljudskog iskustva; tu na scenu stupa poezija, u kojoj se ove razine mogu ispreplesti na način na koji to nije moguće u drugim književnim oblicima. Upravo zbog svoje intimne bliskosti s jezikom, mislim da ona danas može igrati dragocjenu ulogu: ne dopustiti nam da se "uspavamo" u jeziku, da nekritički upijamo shematizirane idiome svakodnevnice, što uvijek znači i idiome vladajuće ideologije."
INSAJDER U ENTROPIJI
*
Djetinjstvo nikada nisam napustio, budući da u njemu nisam ni boravio. O njemu znam iz švrljotina u obiteljskom arhivu, iz predaje, iz medija. Znam da je tamo uvijek april, da su imena slatka i ubojita. Djetinjstvo nisam napustio – nikad ga nisam ni posjetio. Ono je kontinent koji sam otkrićem učinio nedostižnim.
*
Prvi pokreti bili su mi tikovi, prve ljubavi redom neprimjerene. Prvi koraci koje sam poduzeo pogrešni. Ruke nikad nadohvat. Koliko god da sam ulagao u rast, nisam prerastao inflaciju stida.
Sva je prilika da sam oduvijek adolescent. Da oduvijek stršim iz pjesme, iz materije, iz društvenih mreža, šlampav i nedorečen –
*
Otkako je kičma uspostavljena, otkako se pupak osamostalio, zadaju divlji kurs. Nema pomirbe između putanje i kretnje, nema dijaloga s predmetima. U vlastitom tijelu nemam većinu, otuđen od baze.
Vektori godišnjih doba rastežu mi sliku sve dok ogledalo ne postane konkavno. Zidovi se posramljeni zatvaraju u sebe.
* Gdje sam još mogao završiti osim na mreži? Unižavam se, uzdižem, unižavam, uzdižem: kapitaliziram svoje sitne napore, režiram usputne žrtve. Rastavljam se za zainteresiranu javnost, da se mnome pričesti.
Živim u simulaciji sadašnjeg trenutka. Iza mene je mama, ispred mene totalni rat.
*
Uskrsnem li pod nekim drugim nebom, možda i odrastem. Ako dani u tjednu promjene navike – nedjelja popusti s otuđenjem, srijeda s klaustrofobijom. Ako ukinu segregaciju između ja i ti. Ako smrt zaključaju u pjesničku figuru. Možda ću tad uhvatiti signal života pred sobom. A sve dok vrijede aktualne postavke svijeta, spakiranom u sladak i nesnosan grč, bit će mi sedamnaest.
*
Ipak, osnovano sumnjam da sam blagoslovljen. Dato mi je da budem ontološki neozbiljan. Da lunjam za krotkom i blesavom ambicijom, da udaram akorde po strunama materije, po sazviježđima da igram školica. U entropiji da budem insajder.
Ovo je doba moje simptome uzdiglo u znamenja. Ništa ne dugujem sadašnjem času, on je taj koji duguje meni. *
Ne znam se izraziti jezikom jadikovke. Ja sam od zvijezde odvaljen!
