Roland Orcsik, ugledni mađarski pjesnik i prozaik, Vojvođanin sa stalnom adresom u Szegedu, u dva je navrata boravio u svratištu ZVONA i NARI, posljednji put u kolovozu 2017. Do sada je objavio desetak djela, a istaknuti je prevoditelj sa srpskog i hrvatskog na mađarski jezik. Donosimo ulomak iz njegova najnovijeg romana "Fantomkommandó" objavljenog u nakladi Kalligram – Forum Kiadó, 2016. godine a u prijevodu naše suradnice Angéle Pataki. Rolandova proza prozor je u transcendentalno, pukotina u nepoznate semantičke predjele, rascijep u metafori koji se dogodi nenadano, dok bezbrižni čitamo dinamične protočne rečenice jednog intimnim napetostima nabreklog svijeta. Rolandov pripovijedač govori nespokojem što kod čitatelja užiglje onu autentičnu iskru traganja koja tjera naprijed, do novog odlomka, preko sljedeće stranice...
Fantomkommando
(ulomak iz romana)
Boba je zapravo bio mirne prirode, gorostas visoka rasta i široka čela. U slobodno vrijeme običavao je svaštariti oko kuće, pronalazio bi uvijek nešto za popraviti. Njegova supruga Vera bavila se književnošću, ali nikada nije dogurala dalje od lokalnih listova, nije zapravo ni imala ozbiljnih ambicija, bila je zadovoljna ulogom palanačke profesorice. Nakon mioma kojeg je imala, ostala je neplodna. Stanovali su u jednoj monotonoj ulici punoj kuća u obliku kocki odnosno kuća od cigala, drveća gotovo nigdje nije bilo. Kada smo se Papak i ja približili njihovoj kući s vrtom zarasloj u korov, u potpunosti sam zaboravio na oprez, pa sam hrabro pokucao na prozoru koji je bio prekriven daskama. Odgovora nije bilo. Ponovih kucanje. Tišina. Zatim je na prorezu između dasaka bljesnuo par očiju.
– Otkud tebe u ovo doba noći? – čudio se Boba.
Poslije toga nestade, te nakon kratkog vremena otvori kapiju. Njegovo je tijelo mirisalo slatkasto, možda previše slatkasto, kao da se poprskao jakom kolonjskom vodom. Predstavio sam mu Papka i Snoopyja. Predložio sam mu da pričam mađarski kako bi i Papak razumio o čemu govorimo, zato što on ne razumije nijedan od slavenskih jezika, dok Boba i njegova supruga razumiju mađarski čak iako ga ne govore. Snoopy je držao stražu vani, ispred ulaznih vrata.
U kuhinji smo sjeli za stol, i kao da sam osjetio neki kiselkast smrad, ali brzo je iščeznuo. Vera se dogegala iz spavaće sobe. Bilo je zapanjujuće koliko se promijenila, smršavila je nekih trideset kilograma, oči su joj bile udubljene, izgledala je kao zombi. Kada sam je zagrlio, imao sam dojam kao da sam rukama kostura obujmio. Iznenada se čak i ustraših od toga zagrljaja, kao da me u samu sebe htjela sahraniti, i nisam shvaćao kako jedno toliko osušeno tijelo može uopće tako jako stezati. Izvukao sam se iz njezinih ruku najbrže što sam mogao, čak sam je malo i odgurnuo od sebe. Žena se uzmaknula, zatim se zaključala u svoju sobu. Boba se ponašao kao da je sve bilo u najboljem redu. Jako je smršavila, rekao sam, a Boba iznenada krenu širokim i brzim pokretima otvarati ladice od kuhinjskog ormara, kao da je u njih htio skloniti svu tu napetost koja se osjećala u zraku. Najzad uze svoju liječniku torbu i stavi u nju zavoje, injekcijske igle, meleme, bočice s lijekovima, zatim se preodjenu. Dok smo ga iščekivali, primjetili smo kako se iz malog crnog Philips kasetofona na niskom stolčiću u dnevnoj sobi čuje glazba. Bio je to kasetofon na baterije, Boba je još prije proglašenja izvanrednog stanja nakupovao ogromnu količinu baterija. Iz kasetofona je škripila neka klasična glazba, vrpca je bila toliko istgenuta da su sada cviljele samo falš i iskrivljene verzije negdašnjih zvukova. Tako je glazba sličila žvakaćoj gumi koja je odavna izgubila okus.
Prevela s mađarskog
Angéla Pataki
kolovoz 2017.
Otok vještica
(Boszorkánysziget)
„My skin sits on me like the shirt of Nessus.”
(Derek Jarman: Blue)
Uz srušeno, veliko deblo naslonio sam bicikl. Dezső je potrčao naprijed, nestao u orgiji obalnih mirisa. Po pucketanju granja znao sam kamo je odlutao. Polako sam ga slijedio, više puta prilazio vodi, spustio se pred tekućim svetištem na koljena. Iz vode izronila je riba, nisam bio siguran je li to deverika ili karaš – sada je još nejasnije – , bućnula je i uto nestade spokoj površine vode glatke poput zrcala. Odvukao sam se nazad do staze, počeo dozivati psa, nigdje, pribojavao sam se pronašao je neko udubljenje, tamo se sklonio, ne pada mu na pamet vratiti se, drevni je zakon pobjedio. Nisam se predavao, dozivao sam ga iznova i iznova. Uto se plave točkice,
plave iskrice pojavile preda mnom. Pomislih titra mi pred očima, protrljao sam ih. Pojave su izrastale u plave mrlje, postajale sve brojnije. Na kraju je plavo s neba curilo, iz zemlje, premazalo područje, dođi,
kalež sam tvoj,
napuni me,
ne laj!
Kao da sam oslijepio, samo što sam umjesto ničega vidio plave preljeve, plava debla,
plava dijagram stabla rastegnuta kao paukova mreža, pljuvao plave objektne nastavke, skuplja se
skuplja skuplja maternica
u uvali nezinoj metak hrđav!
Ptice su plavo kriještale, plavo cvrkutale, plavo vrištale, plavi je krater
mozak tvoj!
Iz dubina su do obale dogmizale ribe,
plavo su zijale, plavi je iscjedak iz njih curio. Mržnja sa tobom,
pogladi je! I disao sam plav i vlažan. A zrak je sve teži, olovniji
crkni crkni crkni crkni
ima li ga ili nema svakako
grudaj se! Plavo je i mene nagrizlo, nasitno upecalo u mrežu, oplelo. Voljeti hoćeš me, voljeti
hoću te, voljeti tvoj bič,
u zdjeli kamenoj srce moje srce tvoje kaša od srca proročanstvo je tiski kentaur: napola čovjek,
napola plavi reptil postadoh,
sada sam ja gospodar u crijevima,
šuti, ljubim te,
šuti.
Na tijelu se koža moja počela zatezati, počelo me plavo daviti, dahtao sam, htio se probiti, htio se iscijediti
iz trupla
utkao ubrzigao ujetkao
sebe, sjeme, sebe.
Tada me netko, ili ja, ugrizao za ruku. Plava porezotina na tankom sloju. Plavi nagon u mesu.
Šiknuo sam.
Jedino krv. Jedino krv nije plava. Nego topla.
Prevela s mađarskog
Angéla Pataki
lipanj 2016.
