Priča Poruka iz groba Gorana Klepca u konkurenciji je za ZiN nagrade.
Goran Klepac u svojoj biografiji ističe: Rođen 10. lipnja 1972. godine u Zagrebu. Podatkovni znanstvenik (data scientist) sa doktoratom znanosti i objavljenim velikim brojem znanstvenih radova u zemlji inozemstvu (knjige, članci u časopisima) iz područja data science-a. Nakon perioda osnovne škole gdje je dobio niz nagrada na natječajima za prozne radove i pjesme, pisanje proze mu je hobi te uglavnom nakon perioda osnovne škole nije nigdje objavljivao svoje prozne radove niti se javljao na natječaje. Uzor u književnosti mu je Krleža.
"Za mene osobno, prozno je djelo poput poteza kistom motiviranog ekspresijom trenutka ili niza događaja koji se talože u čovjekovoj svijesti, te eksplodiraju kroz razigranost i šarenilo boja na slikarskom platnu. Kratka pripovijetka Poruka iz groba, na tom tragu je pokušaj oslikavanja niza događaja kroz svijetle i tamne tonove odnosa dvoje ljudi."
Poruka iz groba
Za vrijeme dok je purpurno modrosivu nebesku paletu sumrak sve više prekrivao tamnom koprenom, ispod koje su rijetki oblaci izgledali poput poteza kistom apstraktnog slikara, Bruno je sve intenzivnije osjećao nemir.
Nemir je u Bruni počeo rasti još od trenutka ulaska u auto, te se je sve više intenzivirao u njemu svakim novim prijeđenim kilometrom, uočenim beznačajnim detaljima poput ogoljenog stabla u nečijem dvorištu, ili pak oronulog krova na nekoj kući, te se činilo kako ta bujica osjećaja u njemu puni neka davno usahla korita silinom koju je teško obuzdati.
Stupovi blijedosivog dima iz dimnjaka kuća, koji su pod laganim naletima vjetra mijenjali smjer i intenzitet, činili su se iz perspektive automobila u pokretu poput mnoštva Aladinovih čarobnih lampi iz kojih izlaze duhovi i putuju daleko u polumračna nebeska prostranstva u susret apstraktnim potezima kista nepoznatog umjetnika.
Pokušavati zaboraviti, pobjeći, vrtiti neprestano iste filmove u glavi i tako neprestano proteklih dvanaest godina. Zar je to bilo jedino rješenje ?
Tko zna bi li taj period od dvanaest godina izbivanja bio još i duži, te da li bi se ikada odlučio na ovaj put da ga nisu obavijestili o Petrovoj smrti i da mu nisu javili kako mu je Petar na samrti ostavio "neki zamotuljak".
Petar, spona sa djetinjstvom, no istovremeno Petar kao najveće životno razočarenje i nasilni prekid djetinjstva kakvog se je sa sjetom sjećao.
...
U pitoresknom zagorskom selu uz obale rijeke Sutle, teklo je Brunino djetinjstvo mirno i ujednačeno poput njenog toka, u fosforno zelenom odrazu uronjeno u zvučnu kulisu iz koje odzvanja veseli cilik djece i živi glasovi užurbanih seljana koji obavljaju svoje svakodnevne aktivnosti.
Zimi zaogrnuta bijelim paštom, ljeti tajanstvena poput Atlantide, kada iz njenog zelenog okružja izranjaju otoci zlatnih žitnih polja, paleta na kojoj jesen i proljeće svojim kistovima u različitim tonalitetima iscrtavaju okvire njegovog djetinjasta, ta Sutlanska dolina ne bi ni izdaleka toliko intenzivno širila opojne mirise djetinjstva da njen sastavni dio nije bio upravo Petar. Ostavši rano bez oba roditelja, otkako je baka preuzela brigu o njegovom odgoju, on je sve više i više postajao važna odrednica njegova života popunjavajući nepostojanje roditelja i ublažavajući sve veći i veći jaz između njega i bake, koji se je produbljivao svakom narednom godinom kada je iz dječaštva uranjao sve intenzivnije u mladenačku dob.
U dugim zimskim noćima dok je odsjaj vatre iz peći prizivao mitske prikaze, a vjetar je poput lošeg klarinetista uporno griješio u izvedbi jedne jedine monotone dionice, Bruno bi sjedio uz peć i vodio razgovore sa Petrom do dugo u noć, sve dok ne bi začuo bakin glas koji ga poziva kući.
Jednom su raspravljali o plemenu iz srca Afrike, čiji članovi rezbare svoje likove u obliku drvenih figurica, te je autor, poklanja najboljem prijatelju kako bi ga čuvala u kriznim situacijama i bila mu neprestano oslonac u teškim trenucima. Povod tom razgovoru bila je knjiga o Africi posuđena jednom prilikom u knjižnici, čije su korice svjedok njene starosti, a čiji je autor bio poznati pustolov s kraja devetnaestog stoljeća. Ideja o tome kako bi bilo lijepo imati Petrovu figuricu, zaokupljala je Brunu dugo vremena. To ideja mu je otvarala neke nove dimenzije unutar prostora njegove mašte, te je u konačnici uspio nagovoriti Brunu da mu napravi drvenu figuricu sa svojim likom.
Teme njihovih razgovora uz izuzetak spomenutog, uglavnom su bile neodređene, bez redoslijeda i unaprijed determiniranog sadržaja, sve dok u Petrov život nije ušetala Eva.
Eva je poput božice u madžarskom glavnom gradu trijumfalno ušetala u njegov život uz cilike ciganskih violina kroz koprenu listopadske magle koja se je poput dima izdizala sa površine Dunava, jedne sasvim obične večeri u Hornegy restoranu.
Tom scenom trijumfalnog ulaska Eve u njegov život, Petar je uvijek ispočetka započinjao svoje pripovijesti nakon povrataka iz Budimpešte, te je taj motiv postao poput ponavljajućeg dijela ronda glazbene forme koja je u varijabilnim dijelova sadržavala scene sa Lančanog mosta, Budimskog dvorca, brda Gellert, Matijaševog dvorca i ostalih kulisa ispred kojih se je odigravala Petrova ljubavna epizoda.
Pričao je tako Petar, kako je Sutla u odnosu na Dunav poput potoka, te da po Dunavu plove veliki riječni brodovi. Posebice je isticao kako noću izgleda kao da brodovi sijeku dugine boje kada plove po njegovoj uznemirenoj osvijetljenoj površini. Pričao je i o Lančanom mostu za kojeg legenda kaže da će se srušiti u vodu kada preko njega prođe Mađarica vjerna svome mužu, ljepotama Budimskog dvorca, tajanstvenosti brda Gellert , sa neizostavnim spominjanjem Eve koje je dominirala svakim od tih motiva ... sve do te kobne večeri.
…
Te je večeri, Bruno kao i obično svratio do Petra. U kući nije bilo nikoga. Sjeo je za stol. Oduševio se vidjevši na komadu drveta početne obrise čovječjeg lika, znajući da će konačno dobiti toliko željeno iščekivanu figuricu koja je bila u početnoj etapi izrade. Pažnju mu je privukla izgužvana ružičasta kuverta. Znao je da nije namijenjena njemu, no svejedno je gotovo mehanički ispružio ruku i privukao je k sebi. Širila je nekakav gorkasto slatkasti miris između marelice i badema te je na sebi imala upečatljiv mastan razliveni žig mađarske pošte. Znatiželja je bila jača od njega, te je počeo rastvarati već otvorenu kuvertu unutar koje se nalazilo pismo. U tom je trenu iznenada osjetio šamar. Bio je to Petar. Stajali su nekoliko trenutaka nijemo jedan nasuprot drugoga. Bruno je istrčao iz kuće. Čuo je tupi udarac drvenog predmeta u pod, te je shvatio kako je nesuđena drvena figura završila na podu. ...
Stajao je iznad otvorenog groba osluškujući udarce grumenja zemlje o spušteni mrtvački kovčeg, nervozno stišćući u džepu zamotuljak nespretno izbrazdan ljepljivom vrpcom. Predali su mu taj paketić dok je zbunjeno gledao u Petrovo voštano lice nad otvorenim mrtvačkim kovčegom prije pogreba, i samo ga je strpao u džep, izbjegavajući prijekorni pogled starice koja mu ga je uručila. Još i sada na sebi osjeća njen prodoran pogled. Da li je nešto naslućivala, znala više od njega ?
Udaljivši se sa groblja, počeo je nervozno razmatati paketić. U njemu se je nalazila toliko željena figura iz djetinjstva Uz figuricu se je nalazila sada već blijedo ružičasta kuverta, čiji je sadržaj razotkrio brutalni kraj jedne romanse koja se odigravala na pozornici madžarskog glavnog grada. Uz nju se je nalazio komad istrgnutog papira, namijenjen njemu, na kojem je nečitkim rukopisom pisalo "Oprosti mi! ".
Figurica je dijelom bila prekrivena patinom, a dijelom su se nazirali tragovi svježe obrade. U dijelu prekrivenom patinom prepoznao je dio dovršen prije mnogo godina, dok je dio koji je kasnije dorađen svjedočio o oslabljenim osjetilima i spretnosti njenog autora.
Mnogo godina kasnije saznao je kako je dovršavana gotovo opsesivno pred samu smrt. Petar je grozničavo obrađivao taj komad drveta, kao da se je bojao kako posao neće privesti kraju prije smrti.
Dok je u ruci držao sve te predmete, Bruno je znao kako suze koje mu teku niz lice nisu posljedica hladnog vjetra, već uskovitlanih emocija i beskrajne tuge za Petrom.
Tješila ga je pomisao kako su ponovno zajedno, iako fizički u različitim dimenzijama. To dokazuje i ova figura, čije je hrapave obrise jasno osjećao u školjci dlana. Figura mu se činila kao portal u neke nedefinirane prostore i dimenzije, u kojima Petar u dugim zimskim noćima otvara vrata svoga doma, dok odsjaj vatre iz peći priziva mitske prikaze, a vjetar poput lošeg klarinetista uporno griješi u izvedbi jedne jedine monotone dionice.
