top of page
  • Milena Budimir

Bit će bo'je!: Milena Budimir


Priča "Bit će bo'je!" Milene Budimir u konkurenciji je za ZiN nagrade.

Autorica o sebi: Majka, supruga, novinarka, možda i ne baš tim redom, ovisi o danima. Članica Novog književnog vala iz Splita, ponosna vlasnica svoje prve knjige - zbirke kratkih priča Sol života u izdanju Redak web knjižare.

O svojoj poetici Milena kaže: U ovih prvih 45 godina života uspjeh prislilti svoje "lijeno ja" da srce i dušu stavi na papir i tako je svjetlo dana ugledala moja prva (!)knjiga, zbirka kratkih priča Sol života. Moj ponos. Bez pretjerivanja. Zbirka je zamišljena kao skup legendi i priča moje obitelji, koje poželjeh ostaviti svojoj djeci. Ispalo je tako - da su oni jedini koji je nisu pročitali... Kako pišem? Lako! Na koljenima, u diskotekama, u tišini, na bini, svugdje. Hvala mojem zanimanju!

 

Bit će bo'je!

Nije više ljuljalo, nije više mantalo, nije mu se više okritalo drob na fudru, sve je nekako bilo bo'je od kako su ušli u naše. Pogleda je brata ispod oka, i on je bo'je izgleda, ni višje bi onako žut, sa onim crnin rigama okolo očiju. Čak mu se i nasmija. - Marijane, jel ostalo još čagod za zafumat - pita ga je. Ni mu ni odgovorija, riči pizaju, čovik se od nji umori. Samo je zamota, jedan sebi, drugi njemu, pa su se naslonili na ogradu i puvali dim u vale. - Mogli smo kupit kuću u Omišu - procidija je Marijan između dima i zubiju, višje ka da sam sebe pita, ka da važe jeli mu ideja dobra ili ne vridi ništa. - Mogli smo - kaza je on i popipa livi žep. Stiva je tu, na dno, duboko, tri godine života. Kuća. Ala, sad mu je da mislit! Ni' sanja kuću. Sanja je kako izlazi iz broda u Rijeku, kako vata prvoga čovika na rivu i kako mu daje kamenčić da ga odvede brodon do doma, ili barenko do Splita. Lako je od tamo do Čeline. Polako. Neće žurit. Vraga neće! Trkat će, tako je i sanja, da trče, samo da prin dojde pri njena vrata. I da je uzme. I da je višje nikad ne pušća. Ala, da, i neće je pušćat ako bude ima kuću di će je vazet. - Mogli smo. Ajmo - kaza je bratu, a Marijan se nasmija i bacija čik daleko od ograde. - Ajmo – zagrlija ga je s obe ruke, a Ivan je opet taka livi žep. Tamo su. Ima ih pet. Jedan je nako ka palac, a ostali su višje ka mali prst, zaje'no pizaju tri godine. Prvu, pari mu se, ni ni spava. Bilo je utvrdo, ni vonjalo na doma, bi je uvik gladan, a i kad bi izaša vanka sobe – ni moga vidit more. Kad čovik ne vidi more – ne zna di je. Ne zna ni odakle dojde sunce, ni di ide, ni koji je dan, ni kad će pasat vrime za vratit se doma. Pa je molija, kako ga je učila mater, i zaziva je svetoga Antu da učini da mu projde noć i da mu projde dan i da dojde prid njena vrata, da je uzme, da je ne pušća... Drugu je godinu dobro spava. Tako bi noć brže pasala, a dane ni broja, jerbo kad s mašklinon i motikon i macon tučeš – bo'je je to zaboravit, bo'je je da ti projdu u magli, ka da i nisu bili, ka da nisi ti oni koji tuju zemju privrće, dok tvoji vinogradi stoju sami, že'jni tvoje ruke. Treću je sebi obeća ka za'nju. A rič je rič. Rič ka stina. Oni dan kad je gazda triba isplatit svaku kap znoja – padala je kiša. Gusta, ka karv, topla i nekako – domaća. Parila se naša. I tada se uspija nasmijat. Ni ga smetalo ća je gazda stavija na stol deset grumenčića zlata, pa je pet uzeja sebi, jerbo je triba naplatit ća in je dava ist i pit i ća in je stavi krov nad glavu i ća in je plaća put, do rudnika. Samo se smija i vazeja je tih pet komada. Jedan ka palac, četri ka mali prst. I stiva je tri godine života u livi žep i smija se u sebi jerbo je trka prid njena vrata, da je vazme, da bude njegova. - Ivane, Ikiša, di si ti – zazva ga je Marijan, a on mu ni moga reć da je već u Čelini i da mota okolo prsta njene vlasi, da joj grize usne i drži je čvrsto, ka ogradu sad, tako jako da su mu prsti bili ka snig... - Evo me ovod, pasalo je vrime i pari mi se da će sad sve bit dobro – kaza je.

xxx

I je bilo dobro. Jedan je komad ostavija u Split, pa su mu učinili kadenu. Ona je lanac mogla omotat okolo vrata pet puta. - Ajde, Mile, pokaži nan ća ti je Ikiša iz Amerika doni - pitale bi divojke kad bi se intrale na gustirni. Ni jon bilo teško svaki put poponovo pet puti odmotavat kadenu i svi su mogli vidit kako je to čisto, pravo zlato, kako se samo u Amerike more nać, nema takvi u nas, a ona je znala – samo ona i nikor višje – da nema takvih ka Ikiša nidir i da neće takvi ni bit, pa da ji se još sto godin rađa. Samo je jedan, i samo je njen. I drćala bi ispod oni pet redi zlata, ne od sjaja, ni od boga'stva, vengo od prstiju, njegovih. Di je god proša po tilu jon, tu je osta put od zlata... Tri je komada da bratu, pa su vazeli kuću. Kuću i dvi pojate, da jemaju di tovara ostavit, kad se spuste u grad. U kuću je omar brat uliza, sa svojon famejon, a Ikiša je osta u staru ćaćinu, podno brda. Taman in se nekako velika radost dogodila, dobili su dar od Boga, rodila mu je Mile Darinku, kada je Marijan zazva brata da se najdu i da sve ćaćino podile, ka judi, pošteno i popolak. Mile je za Ikišon polila svete vode, da se sritno s braton svojin dogovori i da se sritno i čin prije vrati doma, u toplo. - Marijane, jel imaš čagod za zafumat - pita ga je kad je seja u veliki tinel u veliku in omišku kuću. Zamota je, sebi i njemu, pa su fumali i puvali dim u grede. - Vako. Ja se ne mislin vraćat na zemju, učini san dici i sebi život ovod, u grad, tu bi tija da živen i da'je. Aj ti meni daj ovu kuću i one dvi pojate, a ja se tebi neću dirat u niti jedan komad zemje – tako je reka Marijan, a Ikiša je vas sritan reka da je to ka amen i da more i da di triba podapisat. - Pari mi se da će sad sve bit još bo'je – kaza je.

xxx

I bilo je bo'je. Mile je rodila Stanku. Pa je na svit donila Mariju, pa mu je rodila Matu i i onda mu je u ruke stavila Milana. Svaki puta bi iz fabrike trka doma samo da čuje kako dica viču: Evo nan ćaća! Vratija se! I svaki put bi jedva dočeka da je vazme, da je stisne, da mu ona reče: Ma, ća će svit reć!, a on je zna da je nije briga ća će iko reć na cilomen svitu. E, da, drugi dan nakon ća je bratu svome podapisa kako mu se neće u kuću dirat – Ikiši je doša list iz grada di ga zovu da bratu svome Marijanu, kako je i red i kako zakon piše – mora dat pola zemje. - A Bogu fala – kazala je Mile i gucala suze, jerbo je znala kako Ikiša višje nikad Marijana pogledat neće, jerbo se u govno ne gleda. I znala je da ni lipo vidit muškoga da plače, i da nikor ne vidi kako se muški u suzama guši, jerbo te one natope iznutra. Pa su se smijali, ka da nije ništa. Vrag odnja i zemju, ko će to sve okopat, bo'je da je manje. - Tri godine ka tri dana, motika i maca u arju, a obraz ka šjola – kaza je Ikiša i doda: - Sve će bit bo'je! I bilo je bo'je. Do Vela rata. Onda nije bilo dobro. Jedna je bonba pala na Omiš, ma je vraga izila – pala pravo na otu kuću. Probila je sva tri poda, ni nikoga ubila, ma je sorila sve do temeja. Tako je valjda moralo bit.

 

Recent Posts

See All

ZiN Daily is published by ZVONA i NARI, Cultural Production Cooperative

Vrčevan 32, 52204 Ližnjan, Istria, Croatia

OIB 73342230946

ISSN 2459-9379

 

Copyright © 2017-2021, ZVONA i NARI, Cultural Production Cooperative

The rights to all content presented at www.zvonainari.hr belong to its respective authors.

Any further reproduction or dissemination of this content is prohibited without a written consent from its authors. 
All Rights Reserved.

The image of Quasimodo is by French artist Louis Steinheil, which appeared in  the 1844 edition of Victor Hugo's "Notre-Dame de Paris" published by Perrotin of Paris.

ZVONA i NARI

are supported by:

bottom of page