Priča Vozački Marka Gregura u konkurenciji je za ZiN nagrade.
Marko Gregur (Koprivnica, 1982.) završio je stručni studij poslovne ekonomije na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu, preddiplomski studij odnosa s javnošću i medija te specijalistički diplomski studij međunarodnih odnosa i diplomacije na Visokoj školi međunarodnih odnosa i diplomacije Dag Hammarskjöld u Zagrebu. Predsjednik je Organizacijskog odbora međunarodnog festivala književnosti Galovićeva jesen. Pokretač je i predsjednik organizacijskog odbora festivala Alpe Adria Young Writers Festival/Alpe Jadran festival mladih pisaca koji okuplja autore iz Austrije, Mađarske, Slovenije i Hrvatske. Jedan je od pokretača i urednika časopisa za književnost Artikulacije.
Piše poeziju i prozu, koju je objavljivao u časopisima i novinama kao što su Poezija, Republika, Kolo, Vijenac, Zarez, Večernji list, Odjek (Sarajevo), Ulaznica (Srbija), Klasje naših ravni (Vojvodina, Srbija), Ars (Crna Gora), Kaj, Znaci (Bugarska), Literatura i obšestvo (Bugarska), Glimmer train (SAD), The Stockholm Review, The Antigonish Review (Kanada), Wienzeile (Beč).
Marko o pisanju i književnosti: Uloga je književnosti barem dvojaka: kako bi zabavila, s jedne, i kako bi potaknula na razmišljanje, s druge strane. U pisanju pokušavam ispunjavati obje te uloge, najčešće ih kombinirajući. Često se kaže kako neki pisac piše o malim ljudima, koji su u fokusu i mojeg zanimanja, ali poanta je u drugome: u velikim temama, koje se tiču svih nas, a na koje najslabije reagiraju oni koji su na dnu i koji imaju najmanje mogućnosti, vremena i volje za otpor. To se prvenstveno tiče političkih i gospodarskih tema i procesa, ali jednako tako i intimnih, poput ljubavi. To je i ono što mene zanima – način na koji se mali ljudi nose s velikim temama. Radnja gotovo svega što pišem odvija se u Koprivnici, gradu u kojem sam se rodio i u kojem živim, ili Podravini. Smatram da je zadaća pisca da opisuje vrijeme u kojem živi, ali jednako tako i prostor. Ne smatram da se baš mora pisati o gradićima ili selima u kojima autori žive, ali smatram da je to dobro jer doprinosi raznolikosti i obogaćuje književnost. I kao čitatelja zanimaju me i najmanja mjesta u kojima autori žive i pišu. Zanima me sendvič koji se kupuje na uglu neke dvije ulice na američkom jugu ili u japanskom selu, a ne hamburger u nekom lancu restorana, u kakvima jedu likovi širom svijeta. Zapravo, možda književnost mora biti lokalna da bi bila svjetska.
Vozački
Kad u pola deset navečer zazvoni portafon pomislim kako je to prekasno, čak i za njega. Ipak, znao sam da će doći. „Otvoriš vrata?“ pita Karla spremajući suđe u perilicu. Ustanem i nervoza mi se pojača jer ona je dva metra od portafona. Ne želim je ni pogledati jer ću prigovoriti čim joj uhvatim pogled, a to ne želim. Ne sad, tek je prije dvadesetak minuta došla s posla i ne želim onaj osjećaj da sam budala i gad. „Može“, kažem, bez da pitam tko je. Otključam vrata i malo ih odškrinem, domaćinski. Pomaknem se pet koraka udesno, otvorim ormarić s čašama i izvadim onu za bijelo vino i vodu, a zatim pružim ruku lijevo te iz frižidera izvadim tastovo vino. Svaki put jedno te isto. Ponavljamo se kao valovi u plićaku. „Ja se budem išla okupati“, nagovijesti Karla. Ne misli loše, ali svaka riječ me provocira. Dođe mi da se bacim s balkona na naš auto. Da bude jasno, ona je sjajna i puna razumijevanja i jasno mi je da nakon čitavog dana želi da sat i pol budemo skupa, ali što ja tu mogu. Tata je s druge strane tata.
Već sam odnio vino i vodu na balkon, kad se on pojavi na vratima. Nasmijan kao viljuškarac u sedam i petnaest. On, koji je na rođendanima u pola deset otvarao prozor, kao fol da se prolufta, a svi su zapravo znali da je to znak da je zabava gotova. Ili bi, to je bio drugi nivo, počeo odnositi čaše sa stola i moliti ljude da se premjeste na slobodne stolice jer da se klupe moraju odnijeti u garažu. Treći nivo bio je usisivač. Četvrti, koji je dostigao tek u zadnje vrijeme, je da se jednostavno pokupi na spavanje, a gosti ostanu sjediti. Uglavnom njegov vjenčani kum (koji svaki put kaže da njemu nitko nikada ne može zabraniti da sjedi na ovim stolicama jer je tu preko tri desetljeća), možda jedan od njegove braće, moji brat i sestra, Karla i ja, ali ipak. A govorim o rođendanima ili imendanima, ne o nekoj srijedi. U ruci drži karton jaja. 40 komada. Uvijek napravi nešto takvo. Kao sveti Nikola, vodi brigu o svima. Prijatelj mu ima farmu pa natrpa 300 komada u bunker i ostavlja okolo. „Snaha, jel' večera gotova?“ pita s osmijehom na licu. „Gotovo, nego“, Karla se također smije. Ona uvijek može biti ljubazna. To mi ide na živce. Daj viči, urlaj i neka se posvađamo. Znaš da sam dobar u tome. Danas bih bio izvrstan. Najviše sam ljut na sebe. Jer bio sam glup i nadao sam se. U svakom slučaju toliko glup, a to je beskrajno u ovoj zemlji, da pomislim kako nema veze što se poslovi inače dobivaju kako se dobivaju, uvjeren da sam iznad toga i da će svi sve zaboraviti, sve preporuke, nadanja nadređenih i rodbine, kad ugledaju mene. „Budeš ih stavio u frižider?“ pita me predajući mi karton. Frižider je pun gluposti i 50 tegli pekmeza koje ona ne želi odnijeti k roditeljima, da im se ne bi ne znam što dogodilo, i nemam kamo s tim jajima pa ih protestno spustim na kuhinjski pult. Baš ih je danas morao donijeti. Kao da nije mogao samo doći i pitati kako je prošlo? Osjećam da bi mi suze u hipu bile u očima, samo kad bih htio. Ali ne, umjesto otvorenog pitanja, on se ogradio tim jajima. Uvijek neka jaja, tikvice ili domaći paradajz. On ne može reći čak ni sretan rođendan, nego pruži ruku i veli no, onda, ajde, ako je baš raspoložen.
Sjedimo na balkonu. S druge strane ceste slučajno je pokošena trava i taj miris koji daje na umirenje i djetinjstvo je previše dobar da bi pripadao u ovu večer. Kao da su provocirali oni iz Komunalca time što su se baš jutrosrazbahatili i pokosili. „Danas sam vidio krijesnice.“ Nemoj me tako gledati, tako pitomo i drago, koji je tebi? „Je?“ Pojavi se neka težina u očima koja te tjera da poželiš zažmiriti. I biti negdje drugdje. Doma smo u proljeće i ljeto kosili svaki tjedan. Uvijek petkom. Mamin rođendan u lipnju i Maksov u kolovozu slavili bi na terasi, a večer bi bila puna krijesnica. „Dugo ih nisam vidio“, kažem. „Gdje su bile?“ „Kraj garaže. Dvije.“ Ne želim mu reći da sam ih vidio nakon mise zadušnice za mamu, na njen rođendan. Tih krijesnica ne bi trebalo biti prije Ivanja, ali makar je misa bila nekoliko dana prije, u ovih 13 godina tek sam ih sad vidio na njezin rođendan. Samo jednu, zapravo.
Mama je najviše htjela da položim vozački. Ili je barem najčešće potezala tu temu. „Bez vozačke danas ne možeš ništa“, govorila je. „Kad položiš slobodan si i ideš kamo želiš“, nagovarala me je. Bio je svibanj 2000., milenij je suludo jurcao prema kraju, u zraku je bio osjećaj da će se nešto važno dogoditi, ja sam bio svježe punoljetan, a u garaži je bio nov auto. Mamin auto. „Moći ćeš i mene nekamo odvesti, ako će trebati.“ „Ti ionako nikamo ne ideš. A i sasvim dobro voziš. Jedino ti smetaju retrovizori.“ Osmjehnula se, a ja sam bio previše mlad i neiskusan, da osjetim tisuću slojeva tog umornog osmjeha. „Razmisli, svejedno…“ nije odustajala. Ne znam, možda bih volio da sam znao ono što je ona znala – da prema liječničkoj procjeni ima još 7 godina života. Možda bih joj posvećivao više pažnje i više bismo toga uspjeli staviti u te dane. A možda je ona osjećala da bi to bilo manje, nešto poput spremanja zimnice, ono što čuvaš za dane koje dolaze, svjesno spremanje sjećanja za budućnost. Bio je svibanj i ja sam maturirao. Provodio sam ljeto kao u pjesmama Bryana Adamsa Summerof '69 ili All summerlong Kida Rocka. Nije bilo mjesta za mamu. Umrla je za tri godine.
Pitam ga gdje je bio, a on nabraja braću i sestre, kuma, nepromijenjenim redoslijedom. Popodne? Vozio sam se s biciklom. Ujutro? U trgovini, također s biciklom. Razgovaramo. Kao da ispunjavamo obrasce. Pitanje-odgovor, a sve skupa teško da služi bilo čemu. Ponavljamo se. On ista ruta, biciklom, a ja ukopan u rupi iz koje se ne mogu izvući. „Što ste završili?“ pitao me taj začuđujuće pristupačan Dalmatinac srednjih godina, voditelj kadrovske službe. Kima glavom kad mu odgovorim i obavije me dobar osjećaj. Onda pomislim kako je to čudno i glupo ili pametno pitanje jer u ruci drži kopiju diplome. Pita kao da nije on taj koji je provjeravao uvjete kandidata koji ih zadovoljavaju i kao da me nije on zvao na razgovor. Kandidat. Pogledao sam na stranicama Hrvatskog jezičnog portala. Kandidat je osoba obučena u bijelo, kandidat za neku državnu službu. U ovoj zemlji sve je u kandidaturama. Moraš biti barem na nekakvoj listi, makar kvartovskoj. Kakvih sam samo ozbiljnih predsjednika mjesnih odbora susretao. „Koliko staža imate?“ Milijun trenutaka koji ne znače ništa. I nekoliko misli u glavi, ako vas zanima. On se samo smješka i kima kad kažem jedan broj, koji nadmašuje uvjete (što također dobro zna), a u meni sve raste i buja – ovo ministarstvo čeka samo mene. Jedanaest je dana prošlo, a rekli su deset, i da ću onda odgovor dobiti poštom i znao sam da će danas nepogrešivo doći jer on je matematički tip koji pamti sve datume i dane i nikad se ne dogodi da zadnjeg u mjesecu ne popiše brojila vode i plina. Razgovor zapne i gledamo u noć. Nigdje nikog – ni automobila, ni onih nekoliko šetača uglavnom bijelih pasa. Klinci su u sobama, nakačeni na ekrane. Praznici se više ne koriste za lutanje. Za sjedenje u hladu kestena i brbljanje. Ne, danas je važno biti prikvačen i sve se mora bodovati, inače je uzalud. Onda u ulicu polako uđe policijski automobil i parkira se uz livadu, nedaleko od vrtića. Izađu dvojica, polako, i krenu prema vrtiću. Jedan upali baterijsku lampu i to me razljuti. „Idioti! Debili!“ kažem glasno. Onako kako kaže dijete kad se buni pa je glasno, tako da ga autoritet može čuti, ali ne i razaznati što govori. „Ljudi samo rade svoj posao“, kontrira tata. Nemoj mi samo ti o poslu, pomislim, ali ne kažem. Svaki, i najbedastiji roditelj nekog je vukao za rukav radi svojeg djeteta. On pak uvijek kaže da nešto ne može. I ne pitam ga, zapravo, ali ipak. Ali u ovakvim trenucima eksplodiram, kad odaberu drugog kandidata. Ona dvojica jurišnika hrabro svladavaju sve prepreke (napose visoki rizol gdje je jedna žena još prošle jeseni nezgodno pala dok je šetala mačke pa slomila kuk) i napreduju prema vrtiću. „Idioti. Značka, pištolj i gomila sala.“ Tata se već opasno meškolji. „Ljudi samo rade svoj posao.“ „Kakvog posla sad imaju kod vrtića? Jel' kog vidiš tamo? Sedam godina smo u ovom stanu i tamo se eventualno podvečer skupe klinci i igraju nogomet. Uostalom, s druge je strane livade policijska stanica.“ „Što, ti se sad već razumiješ i u njihov posao?“ tata povisuje glas. „Jak posao. Za ovo ti stvarno treba beneficiran staž.“ Postižemo radnu temperaturu. „Valjda znaju zašto idu tamo.“ „Zato da nas zaštite“, narugam se. „Samo tvoj posao je važan. Samo ti nešto radiš“, kaže da me povrijedi, ali shvati da se zaletio i da mu je bolje da moj posao ne spominje. „Idioti, svi redom.“ „Samo ti si pametan.“ „Imaju pištolj i pendrek i dva razreda škole. Za sve moraš ići u školu, osim za policiju. To upišeš bilo što pa nakon što dokažeš da si u stanju završiti dva razreda bilo čega, prebaciš se za policajca. Pa ako za mesara i soboslikara ideš tri godine, jel ne bi ako radiš s pištoljem trebao ići barem četiri?“ „Ti si zbilja glup“, ražesti se tata. „A oni su pametni.“ „Valjda najbolje da nema policije“, sad već urla. „To bi ti? Da ukinemo policiju?“ „Pa to bi bilo, da. Bolje da rade nešto korisno nego da se smucaju oko vrtića. Recimo da ih sve prebacimo u Komunalac pa da se grad redovito kosi.“ „Nećeš im valjda ti određivati što će raditi! Imaju oni procedure po kojima postupaju.“ „Procedure?! Gdje su im procedure dok navijači razbijaju grad?! Kad je policajac tri godine na bolovanju, a ne vrati pištolj i onda njime ubije dvoje ljudi?! Gdje su im tada procedure?!“ Kvart odzvanja od našeg razgovora. „Oni barem imaju vozačke dozvole“, presiječe tata i ovo se zabije duboko. Mrak je na balkonu, osvjetljuje ga samo nekoliko svjećica, i nisam siguran može li vidjeti krv u mojim očima.
U jednom trenutku bio sam toliko očajan da sam krenuo na vozački. Svaki je natječaj tražio da si vozač, osim onih boljih. Uvijek se gnjavi nas koji ne možemo ništa i koji ni na što ne utječemo. Konobar je taj koji mora znati dva strana jezika, ne premijer. Ušao sam u autoškolu i od same me pomisli da ću se naći za volanom prošla jeza. Za stolom je sjedila žena u četrdesetima, svilene, kratke crvene kose i s osmijehom na koji bi mogao objesiti rublje. Dobar dan, izvolite, rekla je i pretpostavila kategoriju nimalo ne popuštajući taj predivni osmijeh, kao da je ništa. Bila je sretna i pozitivna osoba koja je voljela svoj posao i rad s ljudima. Govorila je i čekala da i ja nešto kažem, ali ja sam šutio. Strah mi je blokirao svaku misao, osim onih koje su bile povezane s onim danom. „Imate li vi vozačku?“ konačno sam bubnuo. To ju je malo iznenadilo, u kutovima usana nazrela se napuklina, kao i u načinu na koji se pomaknula kako bi se ugodnije namjestila. Možda ju je to pitanje povrijedilo na jednak način kao što bi povrijedilo instruktora, pomislio sam, ali onda se osmijeh opet napeo i bilo je jasno da se samo zbunila. „Dakako“, odgovorila je. „Položila sam još prije osamnaeste, tada se to moglo. Samo nisi smio voziti. Kad god se dotaknem te teme, s bilo kime, ona ili on uvijek mi kažu koliko su bili stari kad su položili. Kao da je riječ o doktoratu iz fizike. I iz kojeg puta. „Čestitam“, kazao sam, na što se ona zahvalila i zagledala u ekran pa započela proceduru prijave navodeći mi, onako usput, između dva klika miša, sve prednosti koje jedan vozač ima, posebice naglašavajući jednu: sloboda. Pomislio sam kako se sigurno nikad nije odvezla u tu slobodu i došlo mi ju je žao. Ne znam zašto, jer bila je sva nekakva sretna. Poželio sam biti poput nje. Umjesto toga, osjećao sam pritisak u mjehuru i noktima sam lagano grebao naslone na kojima sam držao ruke. To je to, rekla je i pružila mi ruku. Kad sam izletio van, bez vozačke u džepu, na svoje dvije noge, bio sam blizu tom osjećaju slobode o kojem je govorila. Nisam došao za tjedan dana kao što smo se dogovorili, ali jesam za mjesec. Bio je kolovoz, suh kao skandinavska smreka sauni, a asfalt je bio toliko mekan i rastezljiv da se čudim da ga nisu pokrali. Pravo vrijeme za zamrziti auto. Doduše, kad sam položio prvu pomoć i prometne znakove već je bio rujan – još je uvijek bilo toplo, boje su bile meke i sve je bilo u nekoj romantičnoj i blagoj obamrlosti. Zreli mirisi u predvečerje i sunce koje se zalazeći odmaralo po ogradama, kao starci koji razgovaraju preko prašnjavog puta, ta usporenost i smiraj, činili su tu moju podravsku ravnicu posebno lijepom. Najljepša je u bablje ljeto i ranu jesen. Instruktor se zvao Marin. Imao je 52 godine i kose je imao sve manje, a bora sve više i po ušima su mu rasle sitne, ali tamne dlake. Ipak, djelovao je mlađe. Možda zato jer je stalno pričao o mladim djevojkama i o tome što bi još htio učiniti. A kad bi pričao o tome što je sve već napravio, a najviše je pričao o ženama i o autima, i o ženama u autima, činio je to s takvim žarom da si mu beskrajno htio vjerovati. Odmah prvi put izašli smo na cestu. Bio sam posljednji kandidat taj dan. Počeli smo u šest sati i predvečerje je bilo sočno kao kruška. „Ti si ipak malo stariji i ozbiljniji i nema potrebe da se muvamo po poligonu“, rekao je i zapalio cigaretu. „Smeta?“ pitao je otpuhnuvši dim kroz prozor. „Ne“, odgovorio sam. „Ponudio bih i tebe, ali nije baš zgodno“, gotovo se ispričavao. Odgovorio sam da je sve u redu. Pasala su mi ta njegova čudna pitanja i uopće malo neuobičajeno ponašanje jer mi je zaokupljalo misli. Strah se povlačio kao plima pred mjesecom kad je govorio. Samo kad je pitao: jesi ti već vozio? i nehajno stavio cigaretu kroz prozor da vjetar odnese pepeo, samo onda sam se smrznuo i on je pritisnuo svoju kočnicu. „Nisam“, promrmljao sam i gledao dedu koji mi je vidno prestrašen pokazivao da nisam normalan. Marin mu je pokazao srednji prst, a meni kao odvjetnik kome je dosadno rekao da ništa ne brinem i da bi on bio kriv jer se vozi po cesti. „Kog vraga uopće radimo te biciklističke kad starci odgovaraju da su se oni oduvijek vozili po cesti?“ Pitao me žuri li mi se, što me malo zbunilo, nisam znao trebam li usporiti ili što i odgovorio sam da ne, a onda mi je rekao da skrenem na Bjelovarsku. Uskoro smo bili na rotoru kod Interspara, popeli se na nadvožnjak i spustili se na podravsku magistralu. Rutinerskije rekao da pogledam lijevo i desno, ali desno je bilo betonsko, plakatima za cirkus oblijepljeno podnožje podvožnjaka i prsti su mi se počeli znojiti, a misli raspadati. Kreni, rekao je i otpustio sam kvačilo, kao da sam odjednom s njega maknuo sidro, i auto se ugasio. Bili smo na pola magistrale i on je gledajući u oba smjera rekao da ga pokrenem. S desne strane dolazili su automobili, a s lijeve je počeo kočiti šleper. „Upali auto“, ponovio je nervoznije. Uspaničio sam se, brzo okrenuo ključ automobila i pokušao krenuti, ali opet prenaglo i vratovi su nam se trznuli prema naprijed. Kamion je potrubio onom sirenom i sva mi se krv usukala u glavu. Obrazi su mi gorjeli i mislio sam da ću eksplodirati. Auto se nije ugasio, on je svojim papučicama smirio motor i rekao da samo smotam volan. Povukao je dim, rekao da je sve u redu i da mirno krenem dalje. Nekoliko kilometara dalje na rotoru smo skrenuli desno i Starogradskom se vratili u grad. „Za danas smo gotovi“, rekao je najnormalnijim glasom. „Vidimo se prekosutra.“
Tata kaže kako je to njemu kruha dalo, što je teško pojednostavljivanje slučaja. „Mogao si onda i ostati u policiji“, kažem cinično. „Možda bih te sad gledao s balkona kako braniš ustavni poredak. Žao mi je već dok izgovaram te riječi, ali zlo u meni diže se i traži da mu vratim. Zapravo i nije radio u policiji, nego u miliciji. Kao student radio je kao prometnik na raskrižju. I bio je dobar, zapravo najbolji, uz još jednog dečka iz Krapine pa su ih za nagradu poslali da čitavo ljeto objašnjavaju ljudima novu regulaciju prometa u Zaostrogu, a zapravo činjenicu da su dvije ceste promijenile uloge. On šuti, začuđujuće dugo, i sve mi je više žao. Nisam navikao na takvo povlačenje i samosažaljenje nego na prepiranje i glođenje. „Barem nešto rade.“ Kaže to najmirnijim mogućim glasom. „Samo kao organ reda koji će puniti proračun se i možeš zaposliti! U koliko sam već škola radio? Dvanaest“, izbrojim. „Svuda po par mjeseci na nekoj zamjeni i marš van.“ „A u koliko nisi radio?“ Pjena mi ide na oči, ne na usta. „Kad nemamo ni normalan javni prijevoz! Ništa kod nas ne postoji. Sve ste uništili!“ Poludi kad mu to kažem. Pogotovo kad je riječ o nečem takvom poput željeznice. Razjari se kad kažem vi. Jer i on se u to dao, u stvaranje države i boli ga kad vidi kakvi su sve i koliki grabili za sebe, a ne može reći govnari, govnari, jer pljuvati po njima znači pljuvati po najvažnijem dijelu života. To osobno iskustvo gori u njemu. Dvije-tri godine nakon najžešćeg rata, kad je država već trebala funkcionirati, otišao je u ministarstvo obrane kao predstavnik lokalne vlasti, a zapravo kao bivši direktor tvornice obuće koja je bila na rubu propasti, kako bi vidio mogu li im platiti neke od faktura isporučenih za vojničke čizme. General je sjedio na uredskoj stolici široko raširenih nogu. Tata mu je za poklon uzeo par cipela i pružio mu ih, a on se oholo nasmijao, pogledao ih bez da ih dotakne i rekao mu da pogleda njegove cipele. „Samo talijanske“, rekao je. Kad su se nagledali cipela i opet prošli kroz čitavu situaciju, general mu je preko stola gurnuo papirić. Na njemu je bio broj žiro-računa i postotak koji je trebalo uplatiti, ako želi da se fakture plate. Dobro mu je to očito išlo, sudeći po tome s čime je izašao iz rata. Malo se valjda ipak previše zaigrao jer su ga nakon 20 godina odlučili strpati iza rešetaka. Čak su mu sjeli i na nekretnine i pokušavali ih prodati, ali nije bilo zainteresiranih kupaca. „Završiš fakultet, ali ne možeš raditi čak ni u područnim školama jer nemaš kako doći.“ Jedno me vrijeme, taman je bio poslan u mirovinu, čak i on utorkom i petkom vozio na posao. „Prestani filozofirati. Takav je život. Sad bi već ukinuo i automobile?“ „Tko kaže da je takav život?“ žestim se. Zakoluta očima i eksa pola čaše vina. „Svi“, odgovara. „Tko su ti svi?“ „Gle, kupi si magarca pa možeš na njemu ići.“
Bio sam malo razočaran i povrijeđen kad smo drugi sat proveli na poligonu. Iako mi se uopće nije dalo ići na cestu, osjećao sam se kao da sam podbacio i iznevjerio ga i još kao da mi je to bilo jako važno, jer taj osjećaj nikako nisam mogao izbiti iz glave. Nije čak ni zapalio, a govorio je malo, samo ono što je morao zbog posla: manje gasa, nisi pogledao mrtvi kut, stani, stani, jače motaj, srušio si čunj. Samo me inat doveo na sljedeći sat i taj je put bio puno bolje volje. Tek što je sjeo zapalio je cigaretu, rekao, ali s osmjehom, prokleti propisi i dodao da je danas dan za živjeti. Opet me navukao na nadvožnjak i ono isto raskrižje, ali ovaj put sam začuđujuće lako prošao, makar me je još na vrhu nadvožnjaka počeo oblijevati znoj (poslije mi je sinulo da mi je možda pomagao) i zaobilaznicom smo stigli do rotora, ali smo ovaj put produžili ravno. Došli smo do drugog nadvožnjaka, ispod kojeg je išla pruga. S desne nam je strane bio grad, sklupčan poput mačke, s dva crkvena tornja kao ušima. Sve je bilo premazano kasnopopodnevnom narančastom za koju sam imao osjećaj da bih je mogao puhnuti, kao svjećice na torti. „Imaš vremena ili ti se žuri?“ pitao me Marin. „Tako“, rekao sam, iako nisam imao ništa za raditi. „Mislio sam nešto stati pogledati. Pisat ćemo dva sata.“ Ništa mi boljeg nije mogao ponuditi, iako je tako najviše pomagao sebi, od toga da stojimo, a sati da idu. Lijevo se skretalo prema Križevcima, a mi smo skrenuli desno i dalje zaokružujući grad koji se prividno otvarao pred nama. Kad je nakon petstotinjak metara rekao da skrenem lijevo, u brdo, znao sam da idemo u vinograd. Već na prvi pogled bilo je vidljivo koliko mu to mjesto znači. Trava je rasla čak i između trsova na blagoj padini i bila uredno podšišana, a nigdje nije bilo nijednog lista viška. Svaki se je zaokruženi grozd pun ponosno pokazivao suncu, nabubren gotovo do maksimuma. Proveo me je jednim redom i pokazao voćke koje je posadio, pazeći da dozrijevaju jedna za drugom, a ne u isto vrijeme. Potom smo otišli u klijet. Zidovi su bili puni medalja i uokvirenih diploma. Uglavnom zlatne i srebrne medalje. „Visoka srebra“, odgovorio kad sam ga pitao kako su mu se zalomila srebra. Uzeo je ključ i spustili smo se u podrum. Bilo je sveukupno sedam bačava, što od inoksa, što drvenih. Rekao sam da možda ne bih trebao piti, no on je već uzeo dvije čašice. „Samo da probaš.“ „Ipak ne bih.“ Stavio je čašu pod bačvu i rekao da samo ovo moramo probati, pola prsta i da nam ništa neće biti. Kod druge bačve rekao je da će on voziti doma, a kod treće da će nam pozvati taksi. Kod četvrte sam se već usudio koristiti izraze poput zrelo i polusuho, bez straha da ću pogriješiti. Kad smo probali, natočio je litru i preselili smo se na terasu. „Što je to s tobom i strahom od vožnje?“ pitao me. „Kako to mislite?“ „Sjedio sam uz tisuće ljudi“, govorio je lupkajući vrh cigarete kažiprstom. „Najviše je bilo onih uplašenih od nečeg novog, koji se boje da je to previše za njih i da nikada neće uspjeti svladati mijenjanje brzina i ti bi bili ukočeni kao ovi moji stupovi u redovima, s nosovima na vjetrobranskom staklu. Druga vrsta su oni koji se prave da ih sve to skupa ne impresionira previše i prave da imaju puno iskustva, samo o tome ne smiju govoriti, a treća su oni za koje vidiš da su vozili. Ti si kao ovi treći, ali me nešto zbunjuje. Tebi vožnja nije nešto novo, ali ipak imaš neki strah koji te koči.“ Stavio je cigaretu u usta i zapalio je. Ja sam otpio gutljaj vina. „Kako znate?“ „Način na koji mijenjaš brzinu, prvenstveno. Ne napadaš mjenjač kao da je mač kralja Artura.“ Osmjehnem se, ali ne kažem ništa. Marin povuče dim. Ima nešto u njemu. Već i to kako je pustio tišinu da se slegne, kao da je to samo tako, u današnje vrijeme. Noć se je nagurala i u najmanju pukotinu. On je sizifovskom upornošću silazio u podrum i punio bokal. Dogodi se ponekad da već nakon nekoliko trenutaka i riječi nastane neka toplina koja povezuje ljude. Tako se i s nama dogodilo, iako je on bio više od 25 godina stariji. Ili je jednostavno bila riječ o jednom trenutku pod tim zvjezdanim nebom, prirodi koja nas je uljuljkala i dakako vinu koje je sve potenciralo, ali činjenica je da je sve to samo sunulo iz mene.
Vozio sam. Kad mi je bilo 16-17 godina, imao sam starije društvo. Bili su možda 5 ili 6 godina stariji, ali to je u tim godinama puno. Klasična kvartovska priča. Stariji dečki i jedan kojeg uvode u život. Bio sam im maskota. Kao mantru su ponavljali kako će od mene učiniti muškarca i ja sam im vjerovao. Mislio sam kako će mi otkriti neke tajne od kojih će mi se sve otvoriti i svijet ću gledati drugačijim očima. Da ću postati bolji i jači, ili kako će mi barem pomoći da dođem do nekog komada i konačno izgubim nevinost, ali uglavnom se radilo o tome da smo pili. Kad bi se razvalili, valjda kao dio inicijacije, davali bi mi da vozim. Ne da nisam uživao i čekao takve trenutke. U tim bi se trenucima najviše osjećao kao jedan od njih. Te noći bili smo na Šoderici. Bili smo za stolom s druge strane jezera, tamo gdje nema vikendica. Pozicije su lagano svijetlile u mraku, iako je najveći posao odrađivala mjesečina, a kroz otvorene prozore dopirali su basovi od kojih je jezero vibriralo. Bili smo trojica – Denis, koji je imao auto, Miha koji je radio na dječjoj hrani u Podravki i ja. Oko ponoći, taman smo se bili spremali krenuti, najviše iz razloga jer je počelo puhati i jer su gusti oblaci ugušili mjesečinu. Krenuli smo prema autu i Denis mi je dobacio ključeve. Vjetar je puhao sve snažnije šamarajući uokolo prašinu koja je bespogovorno uzmicala, a lišće topola treslo se strepeći za ishod. Možda zbog ključeva u ruci, ali osjećao sam da se sprema strašno nevrijeme. „Nikad još nisam vozio sa Šoderice.“ „Sad je pravi trenutak“, odgovorio je. Krenuo sam oprezno, a oni su ponavljali da ubrzam. Još nismo došli do pruge koja vodi prema Mađarskoj i glavne ceste, a počela je padati kiša. Prvo slaba, ali brzo je postala gusta i teška. Kapi su se odbijale od stakla i brisači su bili nesposobni riješiti je se. Koncentrirao sam se kako bi barem malo vidio masnu cestu, u čijim su se rupama ubrzo stvorili vodeni džepovi. „Dodaj gas“, povikao je Denis da nadglasa kišu i glazbu i pritisnuo mi palcem i kažiprstom nogu. To me je zagolicalo i nakratko sam prošao na suprotnu stranu na što su se oni počeli kreveljiti. Na ravnici između Drnja i Peteranca, kazaljka se digla do 130 km/h. Čvrsto sam držao volan i još ga jače stisnuo svaki put kad bi nas vodeni džep poput vala prvo usporio, a onda odbacio naprijed. Otkucaje srce osjećao sam čak i u zubima. Znao sam da je to iznad mojih mogućnosti i iskustva. „Koči!“ povikali su uglas, kad se pred nama pojavio desni zavoj.
Sjedili smo u kuhinji, mama i ja. Bio je prosinac, istina hladan, ali nekako pokvaren i truo.Ona je na pultu napunila još jednu cigaretu. Sjela je za stol, otpila gutljaj instant kave i zapalila. Nekoliko trenutaka bila je tišina. To je bilo vrijeme da joj prigovorim za cigaretu, u kojem je ona bila poput djeteta koje zažmiri i nada se da ga odrastao ne može vidjeti. „Što ćeš raditi?“ pitala je kad je osjetila da se je izvukla. Ja joj gotovo nikad nisam prigovarao. Zapravo, prigovorio bih kad bi me smetalo nešto drugo. Uglavnom kad mi ne bi dala novaca, ili barem ne onoliko koliko sam htio. Tad bi iz mene, gorče od najjače škije, izašlo pitanje ne misli li da je vrijeme da prestane pušiti? „Ne znam“, slegnuo sam ramenima. „Spremaš ispite?“ Slagao sam da da. Bila je sretna kad sam joj rekao da ću studirati talijanski. Djed joj je bio iz Udina, i osjećala je to kao nastavak nečega za što je mislila da je nepovratno prošlo. Meni je to oduvijek bila želja, a mislio sam kako ću drugi jezik, češki, šlepati. Kad je žena na upisu rekla da je češki zauzet, tata i ja stajali smo pred panoom i gledali jezike.Hmh, promišljao je, i kad mi je rekao da bih možda mogao uzeti slovački, to mi se činilo malo nadrealnim. Samo tako odlučiti o sudbini. „Zašto?“ pitao sam ga, a on je odgovorio zašto ne? Dakako da je dodao da je i to slavenski jezik pa da će mi biti lakše. „Dajte mi jedan slovački“, rekao sam teti. Mislio sam kako ću to govno već nekako vući za sobom. Jasno da je ispalo da sam se u slovački zaljubio, a na talijanski išao s grčem u želucu. Uglavnom zato jer su se oni dvojezični istarski pederi stalno preseravali koliko znaju. To mi je toliko išlo na živce da sam jednom čak profesorici rekao da se škola upisuje da se nešto nauči i da oni koji već znaju jezik ne moraju trošiti vrijeme studirajući ga. Ili neka idu studirati u Italiju, ali po mogućnosti ne hrvatski. To mi je dodatno pogoršalo situaciju jer je profesorica Delbianco bila iz Rovinja. Nešto mi je rekla na talijanskom što nisam razumio, a na što su se Istrani smijali kao ludi, ali netko mi je rekao da se sve zapravo svodi na to da je rekla kako mogu zaboraviti talijanski, odnosno kako bih ga mogao zaboraviti, kad bih imao što. Netko je dodao da ne treba zaboraviti i da je rekla da njezine predmete neću položiti dok je živa. I tako sam sjedio s mamom u kuhinji i čekao da profesorica umre. Samo, dok sam ja sjedio i čekao, umirala je mama. „Kad se tata vraća?“ pitao sam da skrenem temu. „Za dva dana.“ Ustala je i pokupila suđe od doručka. Rekla je da ide doktorici. Redovno. Doduše, lijekovi su je jako napuhavali pa se nadala da postoji nešto od čega bi to bilo manje izraženo. Gledao sam je kako odlazi. Vjetar joj je nosio kišobran, a ona ga je pokušavala držati pred sobom, kao rimska vojska štit. Čekao sam dok nije nestala iza susjednih kuća, a onda sam stavio ključ u bravu i stavio kazetu u videorekorder. Pola sata kasnije, bio sam u kadi, zazvonio je telefon. Mahnito sam tražio ključ od njenog auta, izbacio sve stvari iz ormara na verandi i na kraju samo u trenirci i tenisicama, bez majice i čarapa, izjurio iz kuće i trčao udišući suze zajedno sa zrakom. Bilo je to besmisleno, jer bila je mrtva, samo se srušila na ulici, preslaba onakva sitna da jednim kišobranom nasrne na svijet, ali ništa me ne bi moglo zaustaviti. Svaka sekunda bila mi je važna. Morao sam što prije stići do nje, zagrliti je i reći joj da je volim.
Čuo sam ih kako se smiju, to je bilo prvo. Strah je popustio i ostao je samo adrenalin koji se omekšavao kao kolačić u čaju. I ja sam se počeo smijati, a oni su me tapšali po ramenima. „Što si se usrao?“ Miha mi je mrsio kosu. „Malo si prekasno počeo kočiti. Ali si prirodni talent“, ocijenio je Denis. Stao sam na kočnicu kao mamut i zažmirio. Možda je trajalo tisućinku, a kad sam otvorio oči bili smo na suprotnoj strani ceste i išli prema grabi i neožbukanoj kući od cigle jedinke. Smotao sam volan i, ne znam da li zabunom, stisnuo gas i auto se na moje čuđenje izvukao iz zavoja. Kad je strah prošao, osjećao sam se moćno. Bio sam u njihovom središtu pažnje, a ne priljepak i maskota. Parkirao sam pred noćnim klubom i osjećao sam se kao u filmu. Crveno svjetlo semafora razlijevalo se po mokrom kolniku, automobilski farovi razbijali su noć, a lupa potpetica i smijeh djevojaka dizali su se u zrak i zapinjali u lišću drveća posađenog s druge strane ceste. Unutra je bila gužva, ali uspjeli smo se probiti na šank. Miha nam je naručio podmornice. Čašice žestice ronile su u politrenim čašama pive. Denisov je radar opet bio besprijekoran, a pogled kao kroz teleskop. Mahnuo je onako nekako posebno, s laktom na šanku i dlanom u visini pojasa, točno ispred kopče remena, osmjehnuo se i namignuo pa se odlijepio od šanka kao mlažnjak s USS Shangri-Laa, uz obavezno vraćam se odmah. Ali to su rijetko bili samo izviđački letovi. Taj se put, začudo, stvarno brzo i vratio. Uz njega su bile dvije djevojke. „Ovo je Anita“, kimnuo je desno. Izgledala je kao da je sišla s naslovnice časopisa, i to onog iz 90-ih kad su top modeli još bili komadi, a ne žičane vješalice. „Ovo je Antonija“, kimnuo je lijevo. Pogledao me i namignuo pa je zavrtio. Bila je u najkraćim traper hlačicama i majici koja je ostavljala gola leđa. Bila je tamna, vitka i gipka. Možda samo malo precifrana za moj ukus – bila je istetovirana kao nadgrobna ploča. Sva je bila puna stihova i mudrih izreka, kao rukom pisanih, oko kojih su se obavijale divovske zagasitocrvene ruže, kojima leđa kao da nisu bila dovoljna pa su se u slobodnom padu razrasle sve do koljena. Osmjehnuo sam se zbog pomisli kako kad zapleše imaš osjećaj da si u Dražesnim pupoljcima svibanjskim. Oko jedne noge, malo iznad koljena, imala je nešto za što sam nakon kraćeg razmišljanja bio stopostotno siguran da je podvezica. „Denis mi je pričao o tebi“, rekla je. Mislio sam da si umišljam da je među tim riječima bilo umotano klupko erotike. Bila je najmanje deset godina starija i imala tetoviranu podvezicu. Denis je naručio piće i dok smo pili i razgovarali ona se počela naslanjati na mene i dodirivati me laktom i nadlanicom. Svako toliko bi mi nešto vikala u uho, puštajući me da joj buljim u dekolte. Kad sad razmišljam o tome ona je morala biti ili na teškim drogama ili pošemerena, što se nije micala od mene. Jer, dok je svaka njezina rečenica aludirala na seks, a svaki pokret kao muholovka prikupljao muške poglede, ja sam bio totalno pogubljen i davio sam je glupostima. Pričao sam joj čak i tome kako pišem scenarije, iako nisam uspio završiti ni jednu jedinu scenu jer nisam znao što bi s likovima pa sam ih samo puštao da govore. Kao da sam pisao autobiografiju. Ona je nabrojala nekoliko serija i pitala pišem li nešto poput toga, a ja sam joj odgovorio da se ne ljuti, ali da je to škart i da bih radije povraćao. „Ova naša nova ti nije smiješna?“ „Nimalo.“ „A Al Bundy? On je svakom smiješan.“ „Meni nije.“ Ispitivala me, malo agresivno, a takvi su bili i moji odgovori. „Daj da čujem par tvojih fora, ako ti Bračne vode nisu smiješne.“ Već sam gotovo odgovorio kako bi njezinim leđima umjesto sapuna dobro došao botaničar, ciničan sam kad me se napadne, ali sam se ipak poslužio s nekoliko starih primjera. „Imam recimo jednu ideju o dva lika. Oni su najneodlučniji par na svijetu.“ „Što rade?“ „Ništa.“ „Kako ništa, to nije smiješno?“ „Ne rade ništa jer se ne mogu odlučiti što bi radili.“ „Ne znam. Baš mi nekako i nije smiješno.“ „Nije to sad važno, još je sve ideja, ali znaš li kako se zovu?“ Kimnula je. „Neda i Dane.“ Gledala je u mene ozbiljno i kunem se da se činilo kao da razmišlja. „Što, on je Srbin ili nešto slično?“ „Ne, nego, ne i da i da i ne.“ Nadao sam se da tako izgleda kad se dosađuje, a ne kad razmišlja. „Amerikanci misle da je kravata izmišljena na Tajlandu.“ Nasmijala se i bilo mi je drago. Već sam mislio kako ću morati slovkatiTieland. Prišla mi je sasvim blizu i zagledala mi se u oči. Bila je ozbiljna. Iznenada, brzim me pokretom uhvatila za međunožje. „Jak si na riječima, je li?“ stiskala me sve jače, a pogled joj je bio prijeteći. „Što kažeš na ovo?“ Sad sam ja kimao. „Ne i da i da i ne“, oponašala me. „Jesi ti Neno ili Dado?“ Dio mene htio ju je zamoliti da malo popusti stisak jer je toliko boljelo, ali drugi, veći dio mene, želio je da taj trenutak nikad ne prođe. Petnaest minuta kasnije bili smo u autu. Denis je straga nešto šaptao Aniti, a ja sam okretao ključ nadajući se da mi auto neće crknuti. Krenuo sam iz prve, lagano kao leptir, i oslobodio se. Vozili smo se u Borovljane. Anita je imala ključeve od vikendice. U drugoj brzini natjerao sam ga do 70 i tek pred kraj Basaričekove prebacio u treću pa počeo kočiti i uletio u široki rotor tako da se auto zaljuljao kao stari štagalj i skrenuo prema Starogradskoj. Nije bilo prometa i za tren smo bili na obilaznici. Ne sjećam se koliko sam vozio. Ničega se ne sjećam – samo njezine ruke koja mi je stalno klizila između koljena i međunožja. Ne znam jesam li zbilja došao do vrhunca ili mi se sve pomiješalo. Ne želim vjerovati u to. Sjećam se samo te neke ugode i zatim se sve zamagljuje. Brisači su bacali kišu, ali sve je postajalo nejasno i crno i počelo se vrtjeti. Nisam bio siguran vrti li se to u mojoj glavi ili se vrti auto. Zatim se čuo slab udarac. Pokupili smo stupić uz cestu, zarovali poljem i zabili se u nadvožnjak. Kad se sve smirilo, panično sam se ogledavao oko sebe. Trebao sam postati mušarac, ali bio sam samo dječarac koji se tresao i panično molio Bogu da su svi živi. Prvi se oglasio Denis, pa Anita koja mu je odgovorila da je u redu. Antonija me je psovala i ponavljala da sa mnom nešto nije u redu. Izašli smo da vidimo u kakvom je stanju auto. Bio je prilično slupan. Prednje gume gotovo su mu dodirivale zid. „Oprosti. Ne znam što se dogodilo. Oprosti!“ ponavljao sam. Sasvim sam se otrijeznio. Denis je pokušavao upaliti auto, ali to je bio samo refleks. Bilo je očito da to ne može uspjeti. Anita se počela derati na mene, a Denis joj je rekao da zašuti. „Moram razmisliti“, glas mu je bio tih. Deset-petnaest sekundi bila je tišina. Gledao sam ga i čekao da riješi situaciju, kao i uvijek. „Bježimo.“ Međutim, bio sam ukopan. To mi se činilo krivim. Osjećao sam da moram odgovarati za svoje postupke, ali povukao me za ruku. „Bježimo“, ponavljao je. „Izujte te proklete štikle!“ „Što ćemo s autom?“ „Bježimo, rekao sam.“ Iz smjera Virovitice išao je šleper i nekoliko automobila, ali nisu nas primijetili. Pretrčali smo preko ceste i pruge i razdvojili se kod praznog trgovačkog centra. Trčao sam koliko sam mogao. Baš kao dječarac. Za manje od sat vremena policija je došla po Denisa. Čekao ih je za kuhinjskim stolom i otvorio im vrata. Bio je sam u autu, uporno je ponavljao i oni su se time zadovoljili. Bojao sam se da će me naći po tragovima, ali kiša je bila jaka, a krivac uhvaćen. Instruktor me je gledao bez riječi. Na neki mi je način bilo lakše, ali ujedno mi se činilo i da sam pogriješio. Drugo jutro zvao sam ga na mobitel pod izlikom sljedećeg školskog sata, ali mi se nije javio. Onda sam ugasio mobitel i znao sam da više ne mogu s njim sjediti u autu.
Policajci se vraćaju. Jedan ga otključa i uključe se sva četiri žmigavca. „Budale! Idioti!“ kažem glasno. Tata u ustima kotrlja riječi. Čekam ih sa štitom u jednoj i mačem pravednika u drugoj. Stalno tako stojim i nije čudo da sam slomljen i umoran. Život je nešto sasvim drugo nego što bi trebao biti, u to sam potpuno siguran. Zato mi jest tako nepodnošljivo. Od tih olovnih misli u želucu da zavrijedim više. Da bih trebao više. „Daj prestani“, tatin je glas kao grmljavina u daljini. „Ne mogu više podnijeti ta tvoja baljezganja.“ „Ni ja tvoja“, zasiječem duboko. Isti tren bacim taj mač, tu britvu, ali krv je na rukama. Žao mi je što sam to rekao. On je svojem tati govorio vi. Pogledam ga – on i dalje gleda pred sebe. Ruke su mu na koljenima. U ustima mu se više ništa ne kotrlja. Nema riječi. Ne za mene. Gledam ga i znam da nikad neću biti kao on. On nikada ne bi onako trčao ulicom, kao zadnji slabić žurio sakriti se u majčino krilo. Ustane i krene prema vratima. Karla taman izađe iz kupaone i iznenadi se. „Kamo idete?“ „Već je 10 i 15.“ Karla me pogleda, jer čim odlazi tako brzo znači da smo se posvađali. „Nisam dobio posao, ako te baš zanima“, kažem, tako da se i on osjeti krivim. „Ne zanima me“, odgovori hladno otključavajući vrata. Ona me pita što sam mu opet rekao. „Zašto uvijek moraš biti takav?“ Počnem se izvlačiti i ispričavati, s visoko podignutim štitom, i tom britvom za koju si neuvjerljivo lažem da je pravednička.
