Priča Eleanor Rigby Mladena Vukušića u konkurenciji je za ZiN nagrade.
Mladen o sebi: Razne sam tekstove objavljivao po novinama, portalima i časopisima: Slobodna Dalmacija, Nedjeljna Dalmacija, Fantom slobode, Autsajderski fragmenti, Split Mind, Gornjogradski književni festival ... Broja im se ne zna, a ja ne vodim preciznu evidenciju. Slobodno vrijeme najčešće provodim uz knjige, filmove i glazbu. Kad se ukaže prilika za putovanje nastojim je ne propustiti. Puno sam mlađi nego što mi godine i frizura kazuju. Po zanimanju inženjer, po pozivu dijete. Rođen u Splitu 1967. gdje i danas živim. Sutra, tko zna.
Eleanor Rigby
Budim se s osjećajem da mi nedostaje Mississippi iako ga nikad nisam vidjela. Povlačim plahtu do ušiju, hvatam snove, oni blijede i nestaju. Zazvoni telefon. Vjerojatno otac McKenzie opet napominje da mu pomognem oko sutrašnjeg vjenčanja iako mi je to već jutros rekao. Pustim ga da zvoni, nema nikoga koga bi mogao probuditi. Nožnim prstima u mraku tapkam, tražim papuče. Dotičem bosim stopalima pod. Sa noćnog ormarića uzimam naočale. Osjećam da me nešto u papuči žulja, skinem je i gurnem prste unutra. Izvadim zrno riže i pustim ga da padne na parket. Odem do prozora. Razmičem zavjese, ulična svjetla klize u sobu bojajući je u žuto i modro. Dignem slušalicu i pričekam da se onaj tko zove prvi javi. Broj mi je nepoznat. - Halo., kaže. Ovo nije Tommy McKenzie. - Halo., ponavlja. O, Bože. Nije moguće. Čujem kako mi srce glasno kuca u grlu. Lice mi gori. Sjednem na pod. Podvučem spavaćicu pod sebe. Tišina. U slušalici sitno pucketanje. Šum kilometara i godina koje su nestale. Vrijeme je tako čudan svat. Premjestim slušalicu iz lijeve u desnu ruku. Topla je i skliska. - Kako si? kaže. Udahnem duboko duboko. - Kakvo je vrijeme tu?, pita. - Kao i uvijek u listopadu. Promjenjivo, ali već često zahladi. Huknem u prozor. Prstom crtam oblake. - Kako je kod tebe?
- Vraćam se, kaže. Dolazim zamijeniti starog McKenzieja. - Vraćaš se?, pitam. Vraćaš se? - Takva su pravila. Ne mogu ja tu ništa birati. - Gdje si sada? - U hotelu, kaže. - Gdje? U kojem hotelu? - Onom. Imao sam dan viška pa sam prošao ovuda posjetiti groblje. Sve je zapušteno, kamen je pocrnio. Ovdje više nema nikoga iz moje obitelji. Tko bi rekao da će u tako malo vremena sve nestati. I slike su ispale iz okvira. A da vidiš hotel, koliko se samo promijenio. Gledam van. Diže se vjetar, grane kestena niz ulicu ljuljaju se lijevo desno kao morska trava jednoga davnoga ljeta. - Avion mi ide sutra ujutro. Držat ćemo zajedno misu u nedjelju i onda se stari Tommy i ja mijenjamo, pa svako svojim poslom. Naslanjam čelo na staklo. Osvježava me. - Kako si ti?, pita me. Ne znam što bi mu rekla i to mu kažem. - A ti? Nedostaje li ti Škotska? - Lako ću za Škotsku, duboko uzdahne i kaže nekim drukčijim glasom, tamnim i umornim. S druge strane ulice je korejski dućan sa mobitelima i dijelovima za automobile. Na staklenim ulaznim vratima svijetli mali displej 30.10.2014. 23.29 2ºC Sorry we're closed. U izlogu upaljen televizor. - Je li te strah biti sama?, pita. - Ne bojim se više ničega. Samo sebe kad se prerano smrači. Svak' se protiv sebe bori najbolje što može. Kući samo spavam. Brda su tako prekrasna. Kad se popnem na vrh povjerujem u vječnost iako me strah da nas to ne čeka. Ovo je najljepše i najgrublje mjesto na Zemlji, sigurna sam. Uzimam kutiju sa stolića. Vadim cigaretu i vrtim je po prstima. - Oprosti, znaš da ja nisam ovo tražio. Samo su me pozvali i rekli. Tommy ima jako loše nalaze. Trebao im je netko tko će se brzo uklopiti, netko tko poznaje pastvu. Tišina. Televizor u dućanu pokazuje video spot u kojem pjevačica sa šarenom haljinom skače ulicom i prolaznicima stavlja šešire na glavu. Kako nekome stavi šešir taj počinje plesati. Tražim upaljač u sjeni, prinosim plamičak licu. Udahnem. - Sutra, znači? kažem. Otškrinjujem prozor da dim izađe. Hladan zrak mi prođe po licu. Netko pretrčava ulicu, taksi trubi za njim. Povlačim još jedan dim i još jedan za kraj. Bacam opušak na tratinu pred kućom i zatvaram prozor. - Kasno je., kažem i prekidam vezu. Nosim slušalicu sa sobom u krevet. Zvoni. Prisnem zeleno dugme i ništa ne govorim. Linija šumi kao da sam na uho prislonila školjku. Čujem da s druge strane isprekidano ispušta zrak iz pluća. Naslanjam slušalicu na jastuk kraj glave i prije nego zatvorim oči vidim mjesec kako se ljulja povrh krovova, sladak i klizav poput dopola pojedene kriške lubenice.
